Možete li vjerovati da je pakiranje maslaca prije 15 godina stajalo 6 kuna. Danas je 25 kuna. A litra dizela bila je 5,5 kuna, dvostruko manje nego danas. Doduše rasle su cijene, ali rasle su i plaće. Kad je maslac bio šest kuna prosječna plaća bila je 4100 kuna, ali nije baš porasla četiri puta, nego jedva za pola, danas je 6400 kuna.
Još je teže vjerovati da je tada u sisačkoj željezari još uvijek radilo nekokliko tisuća ljudi, ali ni tada 2004. sigurno nitko nije mogao vjerovati da će danas u Hrvatskoj biti proizveden najbrži električni automobil na svijetu, i da će jedan hrvatski komunikacijski alat koristiti četiri milijarde ljudi.
Nažalost u međuvremenu je u Hrvatskoj sve manje ljudi, sve više umirovljenika kako će to sve izgledati za 15 godina teško je zamisliti kao što je bilo i prije 15 godina teško zamisliti kako će biti danas.
Koliko su se stvari promijenile u posljednjih 15 godina vidljivo je i na jednom novozagrebačkom raskrižju. Pije se kava ispred šoping centra koji tada nije ni postojao, gleda se u Muzej suvremene umjetnosti koji se tada tek počinjao graditi. S druge strane ceste je sjedište Ine, koja je tada još bila u hrvatskim rukama.
A koliko se tek promijenio život običnom čovjeku? Ana predaje u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Kao i prije 15 godina, kada je završavala fakultet, većina budžeta odlazi joj na hranu, čak trećina, više nego u ijednoj drugoj zemlji Europske unije. Od 2004. poskupjelo je sve, kruh dvije kune, mlijeko još i više, maslac 400 posto, na 25 kuna.
"Od ove godine jest reguliran i smanjen PDV na hranu, ali i dalje su troškovi namirnica za jednu tročlanu ili četveročlanu obitelj itekako visoki. Voće i povrće je strahovito skupo, čak skuplje i od mesa, a i njegova kvaliteta s obzirom da je većinom uvozno, manje domaće, upitna je u svakom slučaju", ističe profesorica politike i gospodarstva Ana Šutalo-Barić.
U redu, veće su i plaće, s malo iznad četiri tisuće tada, prosječna danas iznosi gotovo 6,5 tisuća. Ali poskupljenja su još veća - možda najveća u prijevozu. Jer, sjećate se, litra dizela 2004. koštala je 5,5 kuna. Pa je Ana na put starom cestom do Splita trošila svega 120 kuna. Danas je litra dvostruko skuplja, cestarina košta 181 kunu – pa pa Ani do Splita treba 400 kuna.
Slična je situacija i s najmom stana, prosječna cijena najma stana do 60 kvadrata u Zagrebu prije samo pet godina bila je oko 2400 kuna, danas je 4700 kuna. Neke stvari sad su postale zaista luksuz. Što je nekad bilo normalno, danas je itekako otežavajuća okolnost, priuštiti sebi i svojim članovima obitelji.
"Neke stvari sad su postale zaista luksuz. Što je nekad bilo normalno, danas je itekako otežavajuća okolnost, priuštiti sebi i svojim članovima obitelji", pojašnjava Šutalo Barić.
Da, tih prvih RTL-ovih godina, Hrvatska je pod prvom Vladom Ive Sanadera bilježila rast. U prvih devet mjeseci izvoz je rastao duplo brže od uvoza. Činilo se da stvari idu dobro, smanjivala se nezaposlenost, povećavali prihodi, sve dok 2008. na vrata nije zakucala globalna kriza. Dočekali smo je nespremni, s već slavnom Sanaderovom tvrdnjom sindikalcima da smo u banani.
"Hrvatska Vlada zna koji su izazovi posrijedi i zna odgovor na te izazove. I imamo optimizam jer će na kraju ove krize doći prvi dan kada krize više neće biti", govorio je u ožujku 2009. tadašnji premijer Ivo Sanader.
Taj smo dan čekali godinama. Dotad su padale i plaće i BDP, a rastao broj nezaposlenih. Njih je u jeku krize najviše u Sisku, gradu koji je postao simbol propasti velike industrije. Legendarna Željezara koja je osamdesetih zapošljavala 14 tisuća ljudi ugasila se još 2015., i Rafinerija je na izdisaju.
I prije 15 godina kupovali smo u Getrou i Kerumu – kojih više nema. No, nijedan slom nije toliko odjeknuo kao slom Agrokora. Ivica Todorić dugo je bio miljenik vlasti, političari su ga uzdizali u nebesa, htjeli ga u Vladi... Za loš poslovni model godinama građen isključivo na kreditiranju, kao i za milijune imovine koncerna koje je vladarska obitelj trošila na luksuzan život, za sve to se moralo puno ranije znati. Govorilo se, kad Agrokor kihne, cijela se Hrvatska prehladi. I kihnuo je.
Glavni krivac je pobjegao, pa je izručen, pritvoren, nakon 13 dana pušten uz milijun eura jamčevine i sada, godinu i pol kasnije nema još ni optužnice, ima tek nemuštih objava koje ne skupe niti 300 pregleda. Sigurno niste znali da je broj zaposlenih u travnju 2004. i danas gotovo identičan. Milijun, 384 tisuće i sitno ljudi u Hrvatskoj radi danas, kao i tada. Zato je nezaposlenih više nego dvostruko manje, što se može primarno objasniti iseljavanjem. Pa nam je novi najveći problem postao: nedostatak radnika. Hrvatska odjednom uvozi indijske građevince i filipinske konobare.
Nedostatak radnika posebno je očit u sezoni. I nije to jedini problem u turizmu, motoru hrvatskog gospodarstva. Dugo godina zanimalo nas je samo da turista ima čim više. 2004. došlo ih je 8,5 milijuna turista. Lani, dvostruko više, 18,5 milijuna, što je gradove uz obalu odvelo u teško održivo stanje.
Nigdje više nego u Dubrovniku, gdje su se ionako prevelikom broju turista, pridružile i horde obožavatelja najgledanije serije na kugli zemaljskoj. Valjda još jedino zmajevi nisu došli, a stanovnicima grada, posebno stare jezgre, ne sviđa se što je baš sve podređeno turistima. Da u Gradu više ne može kupiti ni osnovne namirnice svjedoči i ova gospođa, jedna od rijetkih domaćih koji i dalje žive na Stradunu.
"Grad je postao hotel. Ima u njemu nekih 1200 ljudi, puno sam rekla, i mi sad živimo na milost i nemilost kruzera. Imamo suvenirnica, imamo nakita, ne daj bože da nam treba jedan čavao. Čavla nema u gradu za kupit", govori Dubrovčanka Tanja Duggelin.
Kao ni u Splitu, u Dubrovniku studenti i mladi nemaju gdje živjeti jer se ama baš sve, za puno više kuna, iznajmljuje turistima. I dok je zbog turizma Dalmacija prekrcana ljudima, slavonska zemljišta nisu usjevima koji bi te ljude hranili. Iako su poticaji sve izdašniji, i Vlada sama priznaje da se nikad nije manje proizvodilo. Ne zna se tko upravlja zemljištima, nema plana i strategije, ljudi su prepušteni sami sebi.
Također, industrijskih divova više nema, ali zato ima inovativnih novih tehnologija. Tu je Mate Rimac sa svojim automobilima koje projektiraju inženjeri iz 26 zemalja, a baš njegov je bicikl Andrej Plenković za nedavnog posjeta poklonio kineskom premijeru.
"To što smo mi napravili u nekom svom okviru, što se možda nemogućim činilo prije deset godina, da u Hrvatskoj proizvodimo električne super-automobile, i da drugi proizvođači dolaze u Hrvatsku po tehnologiju, baterije, pogonske sustave, tako smatramo da možemo na razini države napraviti nešto veliko", kazao je Mate Rimac.
Tu je i ekipa iz Infobipa čije komunikacijske usluge koristi četiri milijarde ljudi. Čak i u Sisku, i to upravo u krugu nekadašnje Željezare, uspijeva novi biznis. Tvrtka Apllied Ceramics proizvodi dijelove za mikročipove, jedina u ovom dijelu Europe. Među 120 mahom mlađih zaposlenika je i Damir, koji se, teško je povjerovati, odlučio s obitelji vratiti iz Amerike kako bi živio i radio u rodnome gradu.
I iako se perspektiva trenutačno ne čini svijetlom. Ali s raskrižja na početku priče - pogled bi za 15 godina mogao biti, posve drukčiji.
