O tome što bi silovane žene trebale raditi i trebaju li imati pravo na pobačaj kao da je postalo glavno pitanje u kampanji za parlamentarne izbore. Dok neke od žena u kampanji, poput Marije Selak Raspudić ne žele iznositi mišljenje na temu pobačaja i silovanih žena, neke poput Brune Esih smatraju da bi silovanim ženama trebalo zakonom zabraniti abortus.
Dok jedne šute, a druge govore, muškarci u politici su se zaista "raskokodakali" na ovu temu. Druga polovica para Raspudić-Selak, Nino Raspudić, javno je kazao da bi i silovane žene trebale roditi te uporište našao u argumentu "da u BiH ima djece silovanih žena koja su sretna". Posljednji koji je o tome govorio je šef Domovinskog pokreta, Miroslav Škoro koji pak smatra da bi se silovana žena trebala posavjetovati s obitelji i da nakon toga treba pasti odluka.
Premda je prošle godine uslijedila promjena Kaznenog zakona kojim se pooštravaju kazne za silovanje, u praksi se vidi da se silovateljima gotovo gleda kroz prste. Jučerašnji slučaj iz Čakovca upravo je primjer za to. Suđenje trojici muškaraca za silovanje djevojke trajalo je gotovo 20 godina, a silovatelji su oslobođeni zbog bizarne pogreške Državnog odvjetništva. Naime, DORH je muškarce optužio da su "počinili kazneno djelo protiv spolne slobode nad nemoćnom osobom", no tijekom suđenja nije utvrđeno da žena ne zadovoljava sve uvjete da bi ju se smatralo nemoćnom. I zato su oni oslobođeni.
Srednji prst za Škoru, Raspudića i one koji misle slično
Raspudić, Škoro i osobe sličnog mišljenja, uzrujali su žene u Hrvatskoj, osobito one koje su prošle traumatično iskustvo silovanja pa od jučer pršte "srednjaci" upućeni upravo njima. Prva je srednji prst u zrak protiv takvog razmišljanja i stava digla zamjenica osječkog gradonačelnika Žana Gamoš, a potom su to napravile žene s estrade poput Bojane Gregorić-Vjezović i žene s društvenih mreža, pa čak i bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Neki smatraju da bi se, umjesto bavljenja "tuđim vaginama", tijelom i odlukama traumatiziranih žena, političari trebali koncentrirati na nešto drugo - omogućavanju ženama pravo na izbor kao i nastojati da se kazne za silovatelje provode. Zato donosimo svjedočanstva triju žena koje su iznijele svoja traumatična iskustva povezana sa silovanjem i tuđim "virenjem u maternicu". Te hrabre djevojke su sa svojim pričama izašle javno jer smatraju da je zaista bilo dosta da im se na takav način kroji sudbina.
Kristijana: 'Silovanjem su mi oduzeli veliki dio života, dostojanstvo, samopouzdanje...'
Kristijana Merdan silovana je prije sedam godina, a o svom traumatičnom iskustvu pisala je na Facebooku. Kada smo ju pitali smijemo li prenijeti njezino svjedočanstvo, Kristijana nam je kazala da se nije htjela javno eksponirati, no da je baš zbog ovakvih situacija, gdje drugi vole carovati životima žena, apsolutno spremna da se javno bori za sve koji se nažalost osjećaju isto kao ona.
"Prije sedam godina, nakon što sam silovana, uputila sam se na vađenje krvi i detaljne ginekološke preglede kako bismo provjerili da nisam slučajno dobila kakvu bolest ili slučajno ostala trudna. Na moju sreću, nisam ostala trudna, ali se još uvijek sjećam razgovora s mojom majkom koja me je upitala, ako test bude pozitivan, što ću napraviti. Rekla sam joj kako bih, iako sam pro choice, odabrala roditi to dijete. Ona me je nekoliko puta pitala jesam li sto posto sigurna i kako će me podržati ma što god odlučila.
Ali, gledajući cijelu ovu situaciju sedam godina nakon, zaista mislim da me ne bi bilo briga (čak ni tada), što o tome misli moja mama, tata, sestra ili netko stoti. Silovanjem su mi oduzeli veliki dio života, dostojanstvo, samopouzdanje, pa gdje još da im dopustim da mi oduzmu i mogućnost da ostatak svog života živim kako je mene volja? Nakon silovanja, nisam smjela nositi dekoltiranu odjeću, jer "nije primjereno" dok traje sud. Nisam smjela sherati pjesme koje su sadržavale tekst o seksu, jer "nije primjereno". Nisam smjela šetati ulicom s dečkom, jer što ako netko zna da imam dečka tako brzo nakon silovanja. Nisam smjela puno stvari jer "što će ljudi reći".
Jer imati dečka znači da sam ja super i da očito nemam posljedice od silovanja. Jer nositi dekolte znači da izazivam, a već sam se opekla. Jer pričanje o seksu znači da sam se oporavila i da moje silovatelje ne treba kazniti za njihovo zlodjelo. U nijednom trenutku nikome (a ni meni onako istraumatiziranoj) nije palo na pamet da bi to trebale biti sasvim odvojene stvari i da zaslužujem živjeti kako ja odlučim. Zaslužujem seksati se ako ja to poželim. Zaslužujem osloboditi svoje grudi od dodatne tkanine ako je mene tako volja. I jako mi je žao što to tek sad shvaćam, što tada nisam digla srednji prst, zauzela se za sebe i nastavila sa životom kao što to radim sada.
Vrlo je banalno, ali ako vas netko čupa za kosu, reći ćete mu da prestane. Ako vas netko udara, reći ćete mu da prestane. Ako netko pokuša nešto napraviti izvan vaše volje, reći ćete mu da prestane. Zašto onda drugima želite zabraniti mogućnost da odluče što će raditi sa svojim tijelom? Svojim genitalijama? Svojim životom? Zašto uporno gurate nos u tuđu intimu, a ljutite se na druge kada netko gura nos u vašu? Nadam se da ćemo istrijebiti ovakva razmišljanja, pogotovo kad pogledam godinu u kojoj se nalazimo, nije mi jasno kako i dalje neki misle da su ovakve stvari prihvatljive. Moje tijelo je isključivo moja stvar", napisala je Kristijana Merdan.
Aleksandra: 'Nakon što me pokušao silovati moja se stanodavka pitala što će ljudi reći'
Aleksandra Đermanović je, kada je imala 21 godinu, doživjela pokušaj silovanja. O tome je baš kao i Kristijana progovorila na Facebooku. Ono što je napisala pokazuje koliko se malo u društvu zapravo govori o silovanju i koliko se taj zločin gotovo zanemaruje.
Imala sam 21 godinu. Bila je nedjelja, oko 11 prijepodne. Krenula sam na trčanje puno kasnije nego inače jer sam večer prije bila vani s cimerima. Uzela sam standardnu rutu oko Babinog kuka i natrag. Na povratku sam, u daljini, primijetila nekog muškarca kako trči iza mene. Pomaknula sam se u stranu da može proći. Nije dolazio. Još jednom sam se okrenula i prema njegovom pejsu zaključila da mu treba još nekih 20 sek. Počela sam hodati. Još nije prošao. Okrenula sam se.... U tom trenutku me zgrabio za podlaktice. "Nemoj vrištati, neće dugo trajati", rekao je. Potrebna je milisekunda da shvatiš što se događa. Počela sam vrištati. Trgati se iz njegova stiska. On me pokušavao oboriti na tlo.
Funny thing is… o silovanjima sam čitala u Mili. To je bila moja edukacija - jebeni ženski tjednik, negdje između “kako smršaviti” i “ruž za ovo ljeto” se povremeno naišlo i na osobne priče, o razvodima, o silovanjima. U tim milisekundama koje su mi trajale kao vječnost sam se sjetila tih priča i da moram zapamtiti što više detalja o njemu kako bi ga kasnije, što god da bude, mogli pronaći. Zapamtila sam da je veoma visok. Nabildan kao likovi koji provode x vremena u teretani. S tetovažom. Dubokim brazdama na licu, od nosa prema usnama. Plavim kratkim hlačicama koje je već uspio skinut. Diskoloracije na njegovu… kurcu.
Dok sam vrištala "Ne, ne, pusti me" on je bio fokusiran da me što prije obori na tlo. Znala sam - ako me uspije oboriti - to je kraj. Dogodit će se. Bit ću silovana. Ako padnem na tlo, nemam nikakve šanse. Počela sam ga udarati nogama, još više se trgati. U nekoj od tih milisekundi, njegov stisak je mrvicu popustio i uspjela sam iščupati ruke. Okrenula sam se i počela trčati kao nikad u životu. Došla sam do kuće, probudila cimere, zvala mamu. Mama je zvala stanodavku. Žena se spustila i krenula "ne, ne… ništa se nije dogodilo. Nećemo zvati policiju. Ma ništa ti nije bilo, samo si se malo prestrašila, ŠTO ĆE LJUDI REĆI?"
Koje. Zatucano. Ljudsko. Žensko. Smeće. Zvali smo policiju dok se ona hvatala za glavu "od sramote". Došli su, uzeli izjavu, išli smo u stanicu. Tamo sam provela popodne. Opisivala, višekratno, lika. I tako sljedeće jutro.. pregledavala fotke. Pronašli su ga. Sve je odgovaralo mom opisu, on je naravno sve zanijekao. Jer naravno, žene idu okolo i optužuju nepoznate muškarce za pokušaj silovanja. Bottom line - dobio je tri mjeseca, uvjetno. Posljedice tog "ništa se nije dogodilo" događaja su bile nesagledive. Godinama sam spavala sa skakavcem ispod jastuka. Naučila baratati s njim. Izlazila van s punom opremom - nož, bokser i sprej. Kad bi se sama vraćala doma, u jednoj ruci sam uvijek imala spreman nož, a u drugoj bokser. Ni danas ne podnosim da me se primi za podlakticu.
Neke žene nisu bile ove "sreće". Neke su silovane i ostale su trudne. Tim ženama brojači maternica i zametaka žele nametnuti svoju volju. Kojekakvi pjevači i filozofi žele uvesti "ekonomske mjere" kako bi se sačuvao život. Kaznite ih posramljivanjem na svim mrežama na kojima možete. Kaznite ih nezaboravljanjem sve do kraja izbora i dalje. Kaznite ih davanjem glasa bilo kojoj drugoj opciji manjeg zla jer ovo zaista jesu stranke veoma opasnih namjera.
Ana: 'Ispod moje kože nalazi se moja maternica, ne Škorina, ne Rapudićeva, ne Crkvina, mamina ili tatina...'
Blogerica Ana Kolar na Facebooku se osvrnula na izjave političara u kampanji na temu abortusa i silovanja. Ona nije opisala traumatično iskustvo, ali je jasno dala do znanja da se nitko ne bi trebao baviti njezinim, kao niti odlukama drugih žena, kada je u pitanju pobačaj.
"MOJA maternica. Tu, ispod MOJE kože, nalazi se MOJA maternica. Ne Škorina, ne Raspudićeva, ne Crkvina, a bogami niti mamina, tatina ili dečkova/muževa. Ona je MOJA jednako kao što je i moja kosa MOJA. Moja ruka, moja noga, moja glava... I s njima mogu što JA želim. Mogu, ali i ne moram, imati kratku frizuru u duginim bojama. Mogu, ali i ne moram, imati tetovažu na trbuhu, na čelu, na prsima... Zato što su moji.
Jel ja diram u vaše testise, spermije, dlake, odluke? Ne. Kad i ako to ikad napravim, ispričam se jer mi tamo nije mjesto. Tako nije ni vama mjesto ovdje. U i na MOM tijelu. Nije vam mjesto niti kako ću i kad izgledati, iako je to potpuno nevažna stvar, ali je MOJA stvar. Jednako tako vam nije mjesto hoću li, kada i kako imati dijete.
Umorna sam od borbe za nešto za što se ne bih trebala boriti jer mi je dano po rođenju, jer ako išta imamo i posjedujemo, onda su to naša tijela i naši životi. I na nama je da o njima vodimo brigu i odlučujemo I onda, kad se netko bolestan, sjeti napasti naše tijelo, nepozvan i na silu, najmanje što možemo je odlučiti kako se od takve traume oporaviti sa što manjim posljedicama. ‼ MOJA maternica. MOJ odabir", napisala je Ana Kolar.
