Mora li političar s desnice biti nacionalist, povijesni revizionist i populist? Naravno da ne mora. Teško je zamisliti člana njemačkog CDU-a da grafite s kukastim križem opravdava starim indijskim simbolom za sunce, ili ministra u desnoj njemačkoj vladi kako na stalaži u dnevnoj sobi drži sliku Adolfa Hitlera, a sve s ciljem boljeg izbornog rezultata. Naravno da i u Njemačkoj, kao i u ostalim europskim zemljama, ima desničara koji su nacionalisti, revizionisti i populisti. Ali ih se onda upravo tako i naziva.
U Hrvatskoj te granice nema. Nacionalistički, populistički i revizionistički stavovi mogu se podjednako čuti od predstavnika minornih ekstremnih desnih strančica za koje na izborima ne glasaju niti svi članovi njihove uže obitelji, kao i od visokopozicioniranih predstavnika stranke za koju glasa najviše hrvatskih građana. A kada se s visokopozicioniranih na državnoj spustite na obične članove na lokalnoj razini situacija postaje još problematičnija.
Posljednji u nizu primjera koji dokazuje nacionalizam i šovinizam hrvatskih desničara, bez obzira kojoj stranci pripadali, dogodio se ni manje ni više nego u Rijeci. Tamošnja vijećnica "zna se" koje stranke u gradskoj skupštini od svih rima koje je čula tijekom života s javnošću je odlučila podijeliti onu u kojoj se u istoj rečenici spominju Srbi i vrbe. Nažalost, bojim se da njezini stavovi o Srbima (u Hrvatskoj) nisu bitno drugačiji od stavova dobrog dijela njezinih stranačkih kolega. Razlika je samo u tome što je većina "mudrija", ili jednostavno manje hrabra, pa to barem ne govore javno.
Desničarenje na hrvatski način
Desničarstvo, na hrvatskih način, u svojim istupima pokazuje i kandidat za hrvatskog predsjednika Miroslav Škoro. Tako je prije nekoliko dana izjavio: "Što se tiče zabrane ZDS-a, taj pozdrav stoji na službenim insignijama HOS-a kao legalne vojne formacije iz Domovinskog rata koja se borila za demokratsku Hrvatsku. Imam osjećaj da se inkriminiranjem tog pozdrava... želi baciti ljagu na HOS, a time i na cijelu Hrvatsku vojsku i Domovinski rat".
Odmah treba reći da ovakvi stavovi ne proizlaze iz neznanja. Kandidat za predsjednika mogao je pročitati brojne izjave hrvatskih povjesničara iz kojih je više nego jasno da su pozdrav "Za dom spremni" izmislili ustaše. Nitko prije njih. Ali da su ga mnogi nakon prestanka postojanja NDH nastavili koristiti kako bi upravo time naglasili svoju nostalgiju prema ustaškom shvaćanju hrvatskog nacionalizma. U njih spadaju i osnivači HOS-a, koji nikad nisu skrivali svoju zadivljenost ustaštvom.
Znam da g. Škoro nije sudjelovao u Domovinskom ratu i da u vrijeme rata nije ni boravio u Hrvatskoj pa mu možda ovo posljednje nije poznato. Ali ako se želi uvjeriti u istinitost mojih navoda dovoljno je da prelista hrvatske novine iz 1990-ih. Ili još jednostavnije, neka priupita još jednog kandidata za hrvatskog predsjednika, a svojedobno čelnika HSP-a i načelnika glavnog stožera HOS-a, Antu Đapića, na što je mislio kada je govorio da je "jedina krivnja ustaškog pokreta u tome što nije uspio!", da "HSP nikad nije krio svoje veze s NDH, s 10. travnja i s ustaškim pokretom" i, posebno, da mu pojasni ako je nejasan, njegov odgovor na pitanje, zašto je ZDS postao dio službene oznake HOS-a: "nama je veliko zadovoljstvo i čast što pozdravom ‘Za dom spremni’ vraćamo ugled i štovanje onom hrvatskom vojniku koji se prije 45 i više godina borio za ono za što se i danas bori hrvatski vojnik – za hrvatsku državu".
Da su osnivanjem HOS-a čelni ljudi HSP-a nastojali pridonijeti obrani Hrvatske nema spora. Da su se isti ti čelni ljudi HSP-a i HOS-a borili i za hrvatsku državu, također nema spora. Ali, bori li se netko tko slavi državu u kojoj je proveden genocid, ujedno i za demokratsku državu, kako kaže Škoro, o tome bi se već dalo raspravljati.
Revizija prošlosti
Uz ignoriranje činjenica iz hrvatske povijesti posebno problematičan je i "osjećaj" predsjedničkog kandidata Škore kako se inkriminiranjem pozdrava "Za dom spremni" baca ljaga na Hrvatsku vojsku i Domovinski rat. Jer, u demokratskom društvu situacija bi trebala biti upravo suprotna. Tj. nitko ne bi htio biti doveden u vezu sa službenim pozdravom inkriminiranog režima.
Tako to i jest u društvima u kojima se desničari od ljevičara više razlikuju pogledom na budućnost, nego na prošlost, i u kojima biti desničar prije svega znači imati jasan, i u odnosu na ljevičare, drugačiji stav o ekonomskoj, socijalnoj i obrambenoj politici ili o međuodnosu države i pojedinca.
Tako to, očito, nije u društvu u kojem su nacionalizam i patriotizam i dalje sinonimi, i u kojima desničari, u svrhu osvajanja vlasti, ne prezaju ni od revidiranja prošlosti.
