Svjesni svoje odgovornosti vraćanja glasa psihologije kao struke u javnost, i ove godine u Zagrebačkom psihološkom društvu (ZPD) provode akciju "Zamijenimo zablude znanošću" u sklopu 13. tjedna psihologije. Cilj je upravo vraćanje znanosti i spoznaja iz psihologije u ključne i aktualne teme te informiranje i odvajanje mitova, zabluda i ideologije od znanstvenih spoznaja.
VEZANE VIJESTI
- Zamijenimo zablude znanošću: Zašto gospodarski rast dugoročno neće podići razinu sreće?
- Zabluda: Mama zna najbolje; Znanost: Roditeljski kapaciteti i vještine ne ovise o spolu
- Psiholozi pitaju: Zašto je poginuli hrvatski vojnik heroj, a poginuli socijalni radnik neradnik?
- 'Batina je iz raja izašla': Roditelji, po kojoj ste cijeni spremni kupiti dječju poslušnost?
- 'Svatko je kovač svoje sreće': Nije baš tako jednostavno, ne dobivamo svi iste karte od početka
Skloni smo bojati se nepoznatog i drukčijeg, a posljednjih godina često se to pokazuje upravo na primjeru izbjeglica i migranata. Iako je zaštita državnih granica važna, treba ih čuvati na način koji uključuje i zaštitu ljudskih prava. Stoga su se pri kraju 13. tjedna psihologije zabludom da agresija prema izbjeglicama nije nasilje, nego obrana, znanstveno odlučile baviti psihologinje Kristina Perišić i Tia Tomiša, članice Zagrebačkoga psihološkog društva.
Podsjećaju da od zatvaranja tzv. “balkanske rute” 2016. godine, kojom su izbjeglice prolazeći kroz Hrvatsku nastojale stići u zemlje sjeverne i zapadne Europe, niz domaćih i stranih humanitarnih organizacija upozorava na nasilne push-backove na hrvatskim granicama. Europski centar za ustavna i ljudska prava push-backove definira kao ''skup državnih mjera kojima se izbjeglice i migranti prisiljavaju vratiti natrag preko granice – uglavnom odmah nakon što su je prešli – bez obzira na njihove pojedinačne okolnosti i bez mogućnosti da zatraže azil ili iznose argumente protiv poduzetih mjera''.
VEZANE VIJESTI
- Organizacije civilnog društva: 'Tražimo sankcioniranje nasilja i prestanak kolektivnog protjerivanja izbjeglica'
- Smrt na vratima Europe: Koliko je već prošlo od smrti male Madine ... Ne zna se tko je odgovoran. Kako je sigurnost progutala solidarnost?
''Primio sam pouzdane informacije o nasilnim push-backovima hrvatske granične policije prema migrantima i tražiteljima azila u smjeru teritorija Bosne i Hercegovine'', navodi u izjavi posebni UN-ov izvjestitelj o ljudskim pravima migranata F. G. Morales te nabraja različite nasilne metode odvraćanja izbjeglica poput: oduzimanja imovine, osobito sredstava komunikacije, premlaćivanja palicama ili protjerivanja uz pomoć pasa.
Iako takve prakse predstavljaju očito kršenje ljudskih prava i u suprotnosti su s međunarodnim dokumentima koje je Hrvatska potpisala poput Opće deklaracije o ljudskim pravima i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i hrvatskim zakonima, osude nadređenih i vladajućih zbog nasilnog ponašanja djelatnika MUP-a prema migrantima i izbjeglicama uglavnom su izostale. U pravilu, odbacuju da je bilo kakvog kršenja uopće i bilo, a pučka pravobraniteljica Lora Vidović višekratno je upozoravala na izostanak neovisne istrage, ali sluha baš i nema. Osim eventualno deklarativno.
VEZANE VIJESTI
- Pučka pravobraniteljica: 'Istraga i u konačnici sud trebaju utvrditi postupa li policija nezakonito prema migrantima'
- DORH napao pučku pravobraniteljicu: 'Ona ignorira zakon i ugrozila je tajnost izvida'
- Pravobraniteljica: 'Zašto DORH može obavijestiti javnost, a nama ne odgovara na upit?'
Ako nasilno ponašanje nije negirano, opravdava ga se "obranom granice ili nasilnim ponašanjem samih migranata", upozoravaju Perišić i Tomiša te pitaju: ''Kakvu nam poruku time šalju? U redu je u ime zaštite granica ugrožavati tuđi integritet, dostojanstvo i život?''
''Čuvanje granica – i osobnih, i grupnih pa i državnih – važna je
stvar. Granice nas određuju i omogućavaju nam uspostavljanje i
održavanje odnosa ravnopravnog dostojanstva među pojedincima i
grupama. Daju nam osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Ne čudi stoga
da se, kad su nam granice ugrožene, budi naša agresivnost'',
ističu psihologinje. Podsjećaju da je agresivnost dio zdrave
ličnosti i može biti naš saveznik u čuvanju granica jer nam
omogućava da se zaštitimo. Ali to ne smije biti opravdanje za
nasilje.
''Kada se pri čuvanju granica ne vodimo poštovanjem, empatijom,
načelima humanizma i solidarnosti, kada ne vodimo računa o
drugima, tada smo u opasnosti da postanemo nasilni,
a nasilje ima štetne posljedice i za pojedince koji ga trpe
i za društvo'', napominju.
Svjetska zdravstvena organizacija nasilje definira kao ''namjerno korištenje fizičke sile ili nasilja protiv sebe, druge osobe ili protiv društva koje rezultira ili ima velike šanse da rezultira nanošenjem ozljeda, psihičke štete, suzbijanjem razvoja ili smrću''. Opisana ponašanja hrvatske granične policije, prema navedenoj definiciji, jesu nasilna, pišu psihologinje i upozoravaju na posljedice.
''Direktno ili indirektno svjedočenje nasilju koje se događa na granici ostavlja posljedice na pojedince kao i bilo koja druga trauma. Traume su životno ugrožavajuće i obilježene osjećajem užasa, bespomoćnosti i straha. Nakon doživljenog traumatskog događaja potrebno je neko vrijeme za ponovno vraćanje na uobičajenu razinu funkcioniranja, a tu važnu ulogu imaju podrška okoline i bliskih ljudi te osjećaj egzistencijalne sigurnosti. Traumatske stresne reakcije javljaju se tijekom događaja i ubrzo nakon što je događaj završio, a posttraumatske stresne reakcije traju i do šest mjeseci nakon doživljene traume. Neke od njih su intenzivni strah, bespomoćnost, iscrpljenost, otežana koncentracija, poteškoće u logičkom razmišljanju i donošenju odluka, ugrožena slika svijeta i egzistencijalna tjeskoba'', upozoravaju Perišić i Tomić.
Napominju i da su ''dugoročne psihičke posljedice doživljavanja traume: rušenje svjetonazora, osjećaj nesigurnosti u život, promjene u sustavu vrijednosti i pesimistična očekivanja od budućnosti. Istraživanja pokazuju da osobe koje su doživjele traumatične događaje imaju veću sklonost obolijevanja od kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa, gastrointestinalnih poremećaja i karcinoma''.
Izbjeglice su posebno ranjiva skupina jer su vjerojatno doživjeli više traumatskih događaja i gubitaka u zemljama iz kojih dolaze, tijekom bijega (putovanja) i u zemljama kamo su stigli ili se zaustavili na putu: ''Mogući događaji su svjedočenje nasilju i ubojstvima, konstantna egzistencijalna nesigurnost i strah za vlastiti život i život bliskih ljudi, dugotrajno iscrpljujuće putovanje, život u izbjegličkom kampu te izolacija ili neprijateljstvo ljudi prema njima. Izbjeglice su često odsječene od vlastite socijalne mreže i nemaju osnovne preduvjete za osjećaj egzistencijalne sigurnosti - siguran smještaj ili dom, posao, financijsku sigurnost … što odgađa i otežava proces oporavka''.
Ilustracija
- Zaštita državnih granica je važna, ali na način koji uključuje zaštitu ljudskih prava
Jasno je da nasilje na granicama ima negativan utjecaj i na izbjeglice i na njima bliske osobe, no nasilje prema izbjeglicama ne odražava se štetno samo na njih.
''U psihologiji je poznato da nasilje rađa nasilje. To je
vidljivo i u obiteljima, među vršnjacima, etničkim skupinama,
državama i ostalim grupama. Nasilje između partnera povećava
rizik za nasilno ponašanje djece, nasilno ponašanje nekih
vršnjaka u grupi povećava rizik od nasilja i kod ostalih
vršnjaka, a pridruživanje nasilnim zajednicama i susjedstvima
povećava rizik od pojave nasilja i kod onih koji im se
pridružuju. Nasilje se ne širi samo od počinitelja nasilja do
žrtava nego i na promatrače. Zato je umanjivanje nasilja i
opravdavanje upotrebe nasilja u svrhu obrane granica dio problema
i širenja nasilja i predstavlja opasnost za društvo'',
upozoravaju psihologinje.
Ističu da ''zarazu nasiljem'' odnosno rađanje i širenje
nasilja nije lako spriječiti, ali ''jedan od glavnih preduvjeta
je ne činiti nasilje od strane države i jasno osuditi nasilje kad
se ono dogodi ili ga prekinuti čim se počne događati. Jer,
kada nam se čini da se nasilje ne događa, ne bavimo se aktivno
kao društvo njegovim istraživanjem i prevencijom''.
Zaštita državnih granica je važna, ali na način koji uključuje zaštitu ljudskih prava, naglašavaju Perišić i Tomić te zaključuju: ''Čuvanje granica nas ne amnestira od odgovornosti za vlastite postupke, od odgovornosti da se država prema ljudima odnosi na human i suosjećajan način koji je u skladu s hrvatskim zakonima i drugim važnim međunarodnim dokumentima. Republika Hrvatska i njezina granična policija imaju moć odlučiti koga će i na koji način pustiti na svoj teritorij i zato su odgovorni kako će se ponašati prema ljudima koji nisu u takvoj poziciji moći''.
