Glazbenu 2011. na ovim ćemo prostorima prvenstveno pamtiti kao godinu u kojoj se konačno počelo odbacivati odavno zastarjele i prilično izumiruće kanale funkcioniranja diskografske industrije.
Neki od najboljih albuma godine, kao što su bijesni „Verbalni delikt“ Generala Wooa i povratak riječkih pop-rock romantika iz Fita, svi zainteresirani potpuno su besplatno i (mnogo važnije) legalno mogli skinuti s interneta, što ih je bez ikakve dvojbe približilo neusporedivo većem broju ljudi od prethodnih, regularnim kanalima izdanih materijala.
Samim time, jednom za svagda otkrit ćemo čije su parole o sviranju/pjevanju iz ljubavi prema glazbi i obožavateljima bile samo prazna priča.
Već godinama kruži vic prema kojem Miroslav Škoro i Marko Perković Thompson prodaju najviše albuma jer njihovi fanovi nemaju dovoljno mozga da ih skinu s interneta.
Bilo to istina ili ne, jedinu protutežu među, uvjetno rečeno, urbanim izvođačima predstavljali su im Hladno pivo i TBF čije će CD-e kupiti više od dvoznamenkastog broja ljudi.
Svi ostali godinama su ulagali veliki novac u snimanje i umnožavanje da bi konačan proizvod na kraju stajao na policima njihovih rođaka, djevojaka i najboljih prijatelja.
Čak i medijski teror estradne kraljice i kraljeve nije uspio „izvući“ s pozornica provincijskih veselica i svatova pa ostaje pitanje nije li glazba postala ekvivalent božićnih kuglica i svega ostalog što ćemo poklanjati najdražima u blagdansko vrijeme.
Posljednjih desetak godina ionako su koncerti jedini pravi izvor zarade, a do hitova koji povećavaju broj dogovorenih gaža možete doći i bez posrednika, uz pomoć interneta, prvenstveno YouTubea.
Zato, vrijeme je da prestanemo naplaćivati slušanje pjesama, samo da prethodno naučimo sljedbenike „najhrvatskijih“ pjevača kako se koristi download.
