O stanju u SDP-u, najjačoj oporbenoj stranci suočenoj s padom rejtinga, unutrašnjim previranjima te kritikama na račun predsjednika Davora Bernardića, razgovarali smo s članom Predsjedništva stranke i saborskim zastupnikom Bojanom Glavaševićem. Dotakli smo se, neizostavno, i politike Vlade na čelu s Andrejem Plenkovićem te pitanja koje svako malo visi u zraku: je li moguća velika koalicija HDZ-a i SDP-a.
"SDP se programski iscrpio u posljednjih četiri-pet godina"
Potkraj prošle godine izjavili ste da se u SDP-u morate suočiti s nekim "neugodnim istinama". Koje su to "neugodne istine" i jeste li se u međuvremenu suočili s njima?
- Mislim da je na našem stranačkom team-buildingu u Ogulinu razgovor bio vrlo otvoren i da su ljudi razmijenili mišljenja, dojmove i poglede na stanje u stranci. E, sad, ne znam tko je što ponio sa sobom otamo, no moj je zaključak da se SDP najprije mora okrenuti stvaranju sadržaja, što je bio i jedan od mojih prijedloga. Mi se, kao političari, ne bismo smjeli baviti odnosima s javnošću ili komunikacijskim strategijama, već se okrenuti stvaranju političkog sadržaja. Vidjet ćemo što će od toga biti.
Pretpostavljam da ste razgovarali i o rejtingu stranke koji je u anketama prilično loš?
- Rejting sam po sebi je važan kao indikator trenda. No, mnogo važnije je što mi kao stranka imamo i kako funkcioniramo. Jedna od tih istina s kojima se moramo suočiti jest da se SDP prilično programski iscrpio u posljednjih četiri-pet godina. Ta političko-sadržajna platforma zahtijeva da je se revidira jer su se okolnosti promijenile. Inače je praksa kod nas da se traži službeni stav stranke o nekoj temi. Ja mislim da ne bi trebalo biti baš tako, već da treba postojati pluralizam stavova koji proizlaze iz istih vrijednosti. Taj pluralizam stavova izuzetno je važan jer pokazuje bogatstvo sadržaja. Kad imaš to bogatstvo, ne moraš imati samo jedno rješenje. Za mene je to recept uspjeha stranke.
"Organizacijski smo u vrlo lošem stanju"
U SDP-u su za vrijeme pokojnog Ivice Račana postojale frakcije, za vrijeme Milanovića manje, no stranka se mogla pohvaliti unutarnjom različitošću i k tomu funkcionirati. Sada je dojam da unutar SDP-a vlada kaos i da nema jedinstva niti oko nekih osnovnih pitanja. Slažete li se?
- Djelomično se mogu složiti. Mi u SDP-u već neko vrijeme prolazimo kroz razdoblje tranzicije koje ne može ići brže nego što ide. Mislim da se u stranci još nije slegla prašina nakon odlaska Zorana Milanovića i gubitka izbora. To je proces koji, za moje pojmove, ide presporo. Neki unutarstranački procesi jesu pokrenuti, u smislu organizacije rada i slično, ali nismo našli način da harmoniziramo proces stvaranja politika, da skupa radimo na tome. Drugo, činjenica je, a to vidimo po broju raspuštenih organizacija i po tome što još nismo imali konvenciju, da je SDP organizacijski trenutačno u vrlo lošem stanju. Dojam da se ne slažemo u pogledima ono je što građani najviše vide, ali to nije problem za koji bih rekao da je najveći. Mnogo su veći problem ove dvije stari koje sam spomenuo: problemi u samoj organizaciji i način stvaranja sadržaja.
Problemi o kojima govorite isplivali su na površinu nakon što je Davor Bernardić postao predsjednik stranke. Koliko je on odgovoran za sve to jer je na čelu stranke već više od godinu dana? Zar nije bilo dovoljno vremena da se stranka reorganizira, a njene politike artikuliraju?
- Tako je. No, ja bih to postavio ovako: u politici je važan koncept osobne odgovornosti, kritičnosti, a i samokritičnosti. Ja sam jedan od onih koji smatraju da je dio problema u vodstvu stranke, a time i u predsjedniku. Ali nije problem samo u njemu nego i u ostatku Predsjedništva, Glavnom odboru, a i Klubu zastupnika. Imam dojam da su neke druge stranke u Saboru s manje zastupnika vidljivije od nas. Smatram da bismo za mnogo stvari mogli potražiti odgovornost Bernardića, jer to ide s funkcijom predsjednika. No, postoje stvari koje se Davoru jednostavno ne mogu prišiti. Kada je riječ o samokritičnosti, mislim da bi i druge kolegice i kolege mogli sebi pripisati odgovornost za dio problema.
Dio glasača otišao Živom zidu koji dobro upire u probleme
Vezano uz položaj SDP-a u Saboru, koji ste spomenuli, može li se stranka smatrati predvodnicom oporbe? HNS je otišao, Živi zid vodi svoju politiku, pa su vam praktički ostali samo HSS i Most, s kojim niste bili baš u najboljim odnosima.
- Nisam od onih koji vjeruju da opozicija mora biti ujedinjena. Lider opozicije nije pojam koji je toliko vezan za aktivnost, koliko za jednostavnu činjenicu snage. Mi imamo najveći broj zastupnika u opoziciji. U toj istoj opoziciju su, primjerice, i Nezavisni za Hrvatsku. Dakle, Esih, Hasanbegović i Glasnović s kojima doista nemamo razloga ni koordinirati se niti im se uopće obraćati. Osobno smatram da je u ovoj parlamentarnoj konstelaciji za SDP najbolje kreirati vlastiti politički sadržaj i onda se baviti samo njime. Partnere ćemo okupljati kada dođe vrijeme za nekakvu inicijativu, recimo opoziv nekog člana Vlade. U takvim situacijama trebamo posezati za savezništvima te eventualno prije izbora. Ali, bez sadržaja nemamo na temelju čega graditi partnerstva.
Posljednjih mjeseci ankete pokazuju kontinuirani rast Živog zida. Ako se trend nastavi, neki tumače da bi to prisililo SDP i HDZ na sklapanje velike koalicije. Je li to, po vama, realno?
- Uvijek gledamo ankete i trendove u politici, ali sjetimo se i Harolda Wilsona (bivši britanski premijer, nap.a.) koji je rekao da je tjedan dana u politici jako puno. Drugo, Živi zid i Most trebamo promatrati u kontekstu hrvatskog političkog ekosustava koji je zasad takav da u njemu postoji velika grupacija građana i birača oko HDZ-a i ona druga, oko SDP-a. Činjenica jest da je dio ljudi koji su glasovali za SDP odlučio glasovati za Živi zid jer oni dobro upiru u probleme. No, unatoč svemu, mislim da velika koalicija HDZ-a i SDP-a nije realna. Za takvo što bi situacija trebala biti iznimno teška. Situacija danas jest teška, ali nije rat. Ne vjerujem, osim toga, da bi sklapanje takve koalicije moglo proći bez velikih potresa i u HDZ-u i u SDP-u. Osobno, ne bih sudjelovao u tome.
"Obrazovna reforma je mrtva, a za Istanbulsku konvenciju postoji trik"
Smatrate li da će vlada Andreja Plenkovića odraditi mandat do kraja?
- Mislim da hoće. Jedan od glavnih aduta u Plenkovićevu rukavu jest sposobnost da u bilo kojem trenutku sruši vlastitu vladu i ode na prijevremene izbore. To je način da svoje oponente i unutar stranke i u koaliciji drži u stalnom kalkuliranju. Mislim da se on osjeća vrlo komotno i njegova je strategija do sada bila iscrpljivanje protivnika. On je, zapravo, pokazao da je u stanju primati udarce i koliko god da mu to utječe na kredibilitet, do sada su ipak više gubili njegovi oponenti nego on sam. To je moj dojam. A njemu, da bi bio na vlasti, treba točno 76 ruku i njega prilično boli briga ima li tih ruku 76, 78 ili 80.
Prema tome što ste kazali, Plenkoviću je svejedno čije su to ruke u Saboru. Proizlazi li iz toga nesrazmjerni utjecaj koji ima Ladislav Ilčić s obzirom na to da mu stranka, Hrast, u Saboru ima samo jednog zastupnika?
- Prije svega, vrlo je licemjerno što je Plenković uspio spojiti u istoj vladi Ilčića i HNS. HNS mu cijelo vrijeme govori da mora ratificirati Istanbulsku konvenciju i Ilčića koji je predstavnik radikalne neokonzervativne manjine u ovome društvu koja je oštro protiv toga. Ne znam kako će on to pomiriti. Iako je po svome habitusu Plenković bliži HNS-u nego Hrastu, to ga niti najmanje neće spriječiti da trguje.
Kolike su onda šanse da se ratificira Istanbulska konvencija i provede obrazovna reforma na način kako HNS inzistira na tome?
- Obrazovna reforma je mrtva. Nje više nema u onom inicijalnom obliku u kojem je bila zamišljena. Konsenzus više jednostavno ne postoji i bez obzira na to što govore Blaženka Divjak i drugi iz HNS-a, možemo se slikati s tom reformom. To je, nažalost, jedna papazjanija i sa sigurnošću mogu reći da obrazovne reforme biti neće. A Istanbulska konvencija će na kraju biti ratificirana u nekom obliku, samo što pritom postoje razni trikovi. Recimo, da se konvencija ratificira, a istodobno izglasa odgoda njene primjene. Ako je Plenković išta pokazao do sada, onda su to vrlo kreativna rješenja u pomirivanju različitih interesa.
"Plenković me jako podsjeća na Aleksandra Vučića"
Podsjeća li vas po tome na Ivu Sanadera?
- U početku me podsjećao, ali sada više ne. Evoluirao je u nešto drugo. Plenković je u stanju biti konstruktivan oko nekih stvari, konkretno oko nekih europskih tema. To su teme u kojima se on osjeća kao kod kuće. S njim se oko takvih tema može voditi razumna rasprava, što nije bio slučaj sa Sanaderom. Plenković je pokazao da loše reagira na populizam i da zna biti vrlo bezobrazan u komunikaciji. Puno više me podsjeća na Aleksandra Vučića, barem kada je nastup prema novinarima u pitanju.
S obzirom na proeuropski habitus premijera Plenkovića, kako tumačite eksploziju retrogradnih procesa u društvu i govora mržnje u javnosti?
- Plenković je netransparentan jer zbog različitih grupa s kojima se bori jednostavno ne smije otkrivati svoje karte. No, pitanje govora mržnje i općenito radikalizma u političkom mainstremu nije nešto što je napravio Plenković već njegov prethodnik Tomislav Karamarko. Plenković tim skupinama pomalo uskraćuje pristup mainstreamu, ali to se događa bolno sporo i teško je za gledati. Za vrijeme Karamarka te su skupine dobile pristup javnosti i političkom mainstreamu koji je bio u ogromnom nesrazmjeru s njihovom političkom zastupljenošću. A onda su te skupine pod patronažom HDZ-a odjednom postale vrlo nasilne. To je glavni izvor problema. Mi smo u to vrijeme bili na vlasti, ali nismo prepoznali problem na vrijeme i adekvatno reagirali na njega.
"Bernardić nije odabrao adekvatnu formu za kampanju za satiru"
Na koncu, razumijete li vi kampanju za slobodu satire i javne riječi koju vodi Bernardić na društvenim mrežama? Mnogi kažu da im je ta njegova kampanja posve nejasna.
- Mislim da nije stavio pravi naglasak, jer nije u pitanju samo satira, i mislim da nije odabrao adekvatnu formu. Ne kažem da to nisu problemi, samo mislim da je pristup mogao biti drugačiji. Kada je u pitanju politika prema medijima i prema pitanju slobode govora ili govora mržnje, trebali bismo, kao stranka, imati zajednički, mnogo koherentniji, a reći ću - i ozbiljniji stav prema tome. On bi to još morao evaluirati. Svatko od nas mora snositi posljedice vlastitih nastupa u javnosti. Ne mislim da mu treba skinuti glavu zbog toga što je napravio pogrešku. Bilo je primjera kada se nešto isprva činilo kao ludost, da bi na kraju rezultiralo nečim koherentnim. No, to ćemo tek vidjeti.
Bi li Zoran Milanović trebao biti kandidat SDP-a na predsjedničkim izborima?
- Mislim da Zoran ima pred sobom još političkih bitaka, ali to je pitanje za njega. Ima još prilično vremena za odlučiti. On je član stranke i ako ima interesa za takav angažman, u tom smislu ima stranački legitimitet. No, još je daleko do toga.
