Gost večerašnjeg Direkta je bio fra Vladimir Vidović, voditelj pučke kuhinje na zagrebačkom Svetom Duhu i ravnatelj Doma sv. Antuna u Zagrebu koji je govorio o tome kako će izgledati ovogodišnji Božić i treba li uopće ili na svetu misu na taj dan.
Neobičan je Božić ispred nas, to je obično blagdan koji provodimo u toplini doma, u krugu obitelji, grlimo se i ljubimo, ali ove godine ponovno neće biti tako. Kako treba biti?
Bit će onako kako si sami napravimo. Jest drugačiji u izvanjskim okolnosti jer živimo u vrijeme pandemije. Ali Božić je prije svega događaj, koji se događa unutar naših srdaca i onoga kako se mi oraspoložimo, kako mi srce pripremimo. Sve ovo vanjsko - sjaj, blještavilo, lampice, šareni ukrasi, pokloni... imaju drugo značenje. Oni su drugotni u priči o Božiću, radosnom događaju rođenju sina Božjega.
Savjet ljudima - da idu na polnoćku ili da sjede doma?
Živimo u vremenu s puno informacija, ljudi se mogu informirati i doći će do dobrih informacija i sami će procijeniti hoće li doći. Ja ću kao svećenik uvijek pozvati vjernike neka dođu na svetu misu, pogotovo na naš zagrebački Sveti Duh u naš samostan, crkvu Sv. Antuna, koja je prilično prostrana i ima veliko dvorište. U razgovor s ljudima, čemu svjedočim posljednjih dana, vidim da imaju strah i nelagodnu, ali kažu i to da je dvorište veliko, da mogu biti vani, da je razglas dobar i mogu čuti svetu misu.
Važno je doći na svetu misu i moja je osobna preporuka da dođu na svetu misu. Naravno, ako se ne osjećaju sigurno i ako su bolesni, tada neće doći. Naravno da se u našoj crkvi pridržavamo mjera, od nošenja maski i dezinfekcije ruku, te sam siguran da neće biti nikakvih problema.
Ali netko nosi masku i ide si čestitati - imate li za to neke preporuke? Možda da si previše ne čestitaju ili da čestitaju s maskama ili, ipak, ne ulazite u te detalje?
Ljubav vam je jako dosjetljiva. Postoje različiti načini kako se može izraziti čestitka i radost. Meni je simpatično promatrati i onu iskricu kada ljudi stave masku na lice - očima se može fantastično čestitati. Osmjeh se ne može sakriti. I ono božićno raspoloženje, onaj pravi božićni ugođaj - ne može se sakriti.
Spomenuli ste poklone i da nije sve u njima, nego da je Božić u nama. Sigurno vam je već i dosadilo ponavljati da Božić nisu pokloni, ovo mahnitanje po shopping centrima, ludilo kupovanja poklona, nego da je Božić nešto potpuno drugo?
Jasno to je potpuno nešto drugačije. Nisam umoran, treba o tome govoriti i nije naglasak na poklonima. Dati sebe, pokloniti vrijeme, osmjeh, pokloniti svoju prisutnost... Materijalno prolazi, danas imaš - sutra nemaš. Darovati ono najvrjednije što imaš,a to je vrijeme. Nekako smo svi limitirani rokovima, terminima užurbanosti pa neka to bude darivanje danas - svoje vrijeme.
U ovo doba korone i sami ste rekli mnogim je ljudima teško, mnogi gube nadu. Prilaze li vam ljudi s takvim pitanjima?
Prilaze i meni osobno, ali prilaze i mnogim svećenicima u ovo vrijeme. Tome mogu posvjedočiti sati i sati ispovijedanja, nepregledni redovi. Ljudi traže pomoć, ljudi traže utjehu i to su vrlo ozbiljni razgovori gdje se ljudi pomalo ne snalaze u ovom vremenu. Jednostavno živimo u takvom vremenu i ono što volim u svojim propovijedima istaknuti i reći ću to i ovdje što je zajednička crta svim svecima. Nikada se ni jedan svetac nije žalio na vrijeme u kojem je živio. Po čemu je to vrijeme bilo bolje od vremena sv. Franje Asiškoga, sv. Antuna Padovanskoga, znamo kakve su bile okolnosti, kakve su bile povijesne prilike u Crkvi i društvu, ali upravo je taj čovjek ostavio svetost, puni potencijal svog ljudskog bića. Na to smo pozvani, biti svetim.
Vrijeme pandemije je izazovo i zahtjevno. Tu postoji milijun problema kojima svakodnevno svjedočimo, ali u tom vremenu prepoznati određene znakove, prepoznati priliku kako možeš učiniti da bi recimo ovaj Božić ili ovo vrijeme oplemenio svojim talentima i svojim darovima.
Za neke je Božić i onako težak i bez pandemije i bez omikrona. Postoji ta blagdanska depresija koju ljudi proživljavaju. Jeste li tome svjedočili?
Jesam naravno, to je znanost na kraju krajeva. Tijekom blagdana se promovira velika euforija. Božić je zaista poseban blagdan, onako baš obiteljski blagdan. Sad ljudi koji su usamljeni i koji imaju različite predispozicije za različite bolesti se tu ne snalaze. Tu onda postoji veliki problem depresije i suicida prema nekim statistikama. To je jednostavno tako i to se često protegne i na mjesec siječanj. Tako da tu svećenici s jedne strane, u jednoj duhovnoj komponenti i liječnici, odnosno psiholozi i psihijatri, imaju itekako puno posla.
Rekli ste da su dugi redovi za ispovijedi, da svi žele razgovarati sa svećenicima, ali ja sam i sama uvjerila da su kod vas, u Svetom Duhu, dugi redovi i da vodite pučku kuhinju jer nemaju svi Božić u duhu obitelji? Kako je sada ovih dana?
Vrlo je intenzivno. Vodim pučku kuhinju tri i pol godine zaista intenzivno, redovito pred blagdan Božića i Uskrs nekako dolazi veći broj ljudi. Nama se taj broj povećao. Imali smo redovito tristotinjak obroka prije pandemije, sada je to već otišlo na 400 obroka, nekad to bude i više. I danas su redovi bili dugi desetak metara, stvarno je puno ljudi.
Na Božić će biti jedna zanimljiva božićna priča u kontekstu pučke kuhinje na što sam silno ponosan. Zahvaljujući dobrim ljudima, dobročiniteljima i svima onima koji podupiru pučku kuhinju, od Grada Zagreba do malih dobročinitelja. Mi smo osigurali ručak za sve one koji će doći. Pečeni odojak, francuska salata, druženje u prostoru pučke kuhinje u našem samostanskom dvorištu.
Toga dana volontiraju moji fratri na Svetom Duhu. Volonteri su taj dan slobodni, ako žele doći, naravno da su dobrodošli, ali u prvom redu ćemo biti mi. Imat ćemo intenzivni liturgijski program dopodne, ručak će bit u 15 sati i nitko ne smije biti gladan. U Zagrebu niti jedan dan u godini nitko ne smije biti gladan i siguran sam, zahvaljujući dobrim ljudima da se to ne smije dogoditi i da se ne događa jer postoje druge pučke kuhinje koje brinu. Božić je nekako poseban dan i taj dan želimo našim korisnicima i svima onima koji će doći ponuditi nešto više i nešto dodatno.
Prošle godine smo imali, također u pandemijskim uvjetima vani. Zato se vraćam na početak kada kažem da je ljubav dosjetljiva. Mi smo prije tri godine organizirali ručak u prostoru pučke kuhinje i naši korisnici ručaju unutar pučke kuhinje, to je nekih stotinjak mjesta, ali to ne možemo više skoro dvije godine, ali ljubav je dosjetljiva pa smo mi sve organizirali vani. Tako da ćemo mi to druženje imati vani, na zraku, na otvorenom pa će i ove godine biti zaista lijepo.
