Miroslav Palinkaš dugo je sa svojom obitelji
svako ljeto dolazio u Bribir. Tamo mu je živjela
suprugina tetka, a nitko nikada nije skrivao namjeru da se tamo
jednom i skrasi.
Međutim, Miroslavov konačni dolazak u Bribir bio je uvjetovan egzistencijalnim potrebama spašavanja svoje obitelji s kojom je, doslovno, pobjegao iz ratom poharanog Vukovara.
Tako je idilični Bribir u jesen 1991. godine postao Miroslavova životna arena.
"Nažalost, povratak u Vukovar ili Šarengrad je malo vjerojatan! Zbog svih koji su tamo poginuli, supruge Spomenke oca i brata, strica i ujaka, mi smo obnovili kuću u Vukovaru, ali mi smo se tu aklimatizirali na način da smo počeli raditi veliki biznis, izgradili smo kuću u Bribiru, djeca su se udomaćila. Ne možemo sad odjednom reći da idemo natrag u Vukovar", kazao je Miroslav za Vinske priče.
Sanjao je o povratku u Vukovar
Miroslav je sredinom 1990-ih sanjao povratak u Vukovar i nije mu bilo teško posjetiti ga kad to "običnim smrtnicima" i nije baš bilo moguće napraviti. Dogovorio se s UNPROFOR-om da ga prate, a on, supruga, brat i snaha otišli su u obilazak Šarengrada i Vukovara.
"Naišli smo na porušene kuće, a zatekli smo i tipa koji nam je taman ispred nosa krao ciglu iz dvorišta pa je pobjegao kad nas je vidio. U Šarengradu u roditeljskoj kući bili su Srbi, a u sobama, kad smo ušli vidjeti, svi zidovi su bili išarani sa četiri ocila. U Vukovaru, kod moje supruge, u kući oca koji je bio ubijen, živjela je neka obitelj Srba, tako da nismo mogli ni ući u svoje kuće", prisjetio se tog mračnog perioda.
Miroslav je u Šarengradu imao četiri hektara vinograda, a prije rata su ga zajednički obrađivali on, brat i otac. Svi su bili zaposleni, on i otac u Vupiku, a brat u Agrokomercu, ali vino se uvijek moralo proizvesti.
"Izgleda da je taj vinski gen bio duboko u nama, premda, ruku na srce, u Novom Vinodolskom, gdje sam bio primoran baviti se kojekakvim poslovima, jedno vrijeme sam mislio da je to sve iz mene isparilo, nestalo i postalo pitanje neke daleke prošlosti. U Vukovaru sam bio do 24. kolovoza 1991. godine, dok je dio suprugine familije ostao čuvati kuće, takav je bio jedan dogovor. Ali, ubili su ih u Veleprometu gdje su ih držali zatvorene. Eto, mi smo uspjeli sačuvati živu glavu, a imovina koju smo imali je bila sva uništena, kuća porušena, u vinogradima su povađeni kolci, stupovi i žica. Tu jesen smo bili izbačeni iz života kakvog smo voljeli, bili smo dovedeni do ruba egzistencije. Osjećali smo se beskorisno", kazao je Miroslov.
Izbjeglički život potaknuo ga je na nov početak
Onda je on s još nekoliko svojih kolega počeo tražiti mogućnost da počne nešto raditi jer mu je u izbjegličkom životu bilo dosadno.
Miroslav je po struci poljoprivredni tehničar, ali za potrebe tog njihovog novog posla počeo je voditi trgovinu u objektu u kojem nije bilo ni struje ni stakala. Tako su na području Vinodola pokrenuli proizvodnju pšenice i kukuruza, a kasnije i povrće. Time su se bavili sve dok Miroslavu 1994. godine nije na um pala ideja o obnovi drevnih vinodolskih vinograda.
"Mi smo malo proučavali povijest ovoga kraja, na kraju ni taj naziv Vinodol nije pao s neba. Onda smo otkrili da je tu nekad bilo preko 600 hektara vinograda prije filoksere koja je tu napravila dar mar. Stanovništvo se bilo raselilo, napustili su polja, a kao posljedicu imate i danas preko 400 hektara zapuštenog i neobrađenog zemljišta", kazao je.
Predložio je svom kolegi Andriji Biri da posade lozu. No, tadašnja uprava Vupika njegovu ideju nije baš najbolje prihvatila. Naime, zemljišno pitanje nije bilo riješeno, a i povratak u Vukovar je bio sve izgledniji.
"Imali smo cijepova koje su naši dečki proizveli na Jazbini u Zagrebu i rekao sam da mi idemo na podizanje vinograda. Nismo ih mogli prodati pa, kažem, ajmo ih posaditi. Bila je frankovka i nešto graševine i nešto pinota bijelog. U meni se ponovo probudio onaj gen vinogradara i vinara, za kojeg sam mislio da je nestao. Tad sam shvatio da je proizvodnja vina puno više od posla, to vam je strast, čisti život! Posadili smo jedan hektar unatoč protivljenju uprave Vupika", kazao je Miroslav.
S tom su idejom naišli na veliko odobravanje lokalne zajednice u
Crikvenici. Samo su im rekli:
"Vi sadite, mi ćemo vam financijski pomoći".
Miroslav je u Vukovaru obnovio obiteljske vinograde
"Naše vinogradarstvo je počelo s jednim hektarom, a nakon što je kolega Biro otišao u mirovinu, ja sam 1995. godine preuzeo rukovođenje cijelom pričom i postao direktorom Pavlomira, što je bio naziv za ovdašnju poslovnu jedinicu Vupika koju smo mi osnovali kao prognanici. Ja sam žestoko navalio podizati vinograde tako da smo došli na 30 hektara", kazao je.
Miroslav je 2008. godine tražio od uprave Vupika da im proda vinariju, oni su je dali na javni natječaj i nerado su je prodali. On je u kupnju Pavlomira ušao s partnerom, građevinarom, koji je trebao sufinancirati prema određenim ugovorima i dogovorima cijeli projekt. Međutim, njegov partner ipak nije mogao financijski podnijeti teret cijele investicije pa je Miroslav sam podigao kredite i uz pomoć brata Vinka, koji je glavni enolog u vinariji, i supruge Spomenke, nastavio je cijelu priču.
Miroslav se nikada nije vratio u svoj Vukovar ili Šarengrad, ali tamo je obnovio obiteljske vinograde, pišu Vinske priče.
