Hrvatsko stočarstvo već godinama ide prema kolapsu, uvoz raste, proizvodnja pada, padaju i cijene i naizgled tu više nema neke velike sreće. Naizgled. Ako se radi kako se dosad radilo. Ali ako se stočari okrenu prema onome čega Hrvatska ima u izobilju, napuštenim planinskim pašnjacima i ako se okrenu Europi koja sve više traži i obilato financijski potiče ekološki uzgoj stoke, onda tu ima budućnosti i za stočare i za Hrvatsku.
Junica ili tele koje se hrani i živi na planinskim pašnjacima je u prodaji 50 posto skuplja nego iz klasičnog, štalskog uzgoja. Tim tragom smo otišli kod stočara koji u prekrasnim ličkim prostranstvima, na obroncima Velebita uzgaja više od 1000 sretnih kravica. A gdje su krave sretne sretni su i ljudi.
Idu gdje god požele. Jedu ono što same odaberu. I odmaraju kada i gdje im se sviđa.
Jer krave i bikovi na 800 metara nadmorske visine, na obroncima Velebita žive - slobodno.
"One žele biti vani i hoće biti vani i bit ekološke proizvodnje je da životinje što više borave u ovom prostoru, da se osjećaju slobodno. Životinje, vidite i sami, mirne su, možete im prići na metar, na dva. Životinje nisu pod stresom i to je jedna ljubav koju vi morate želit, morate volit da bi taj dio posla mogli i raditi", kaže Josip Ravlić, voditelj uzgoja i proizvodnje.
Na 3700 hektara zakupljenog državnog zemljištva sretno i bezbrižno trčkara 600 krava. Kada se njima pribroje i goveda Josipovih partnera, na prostranim pašnjacima Velebita i Dinare više ih je od tisuću.
"Broj glava se mora povećavati po hektaru. Zašto to govorim? Jer Hrvatska ima negdje oko milijun hektara zapuštene zemlje, što u privatnom, što u državnom vlasništvu i ta zemlja je ogroman potencijal za tu ekološku proizvodnju", dodaje Ravlić.
Za koju je u prošloj godini, kao poticaj dobio 5 milijuna kuna, od čega 85 posto europskog, a 15 posto hrvatskog novca. 2015. kada se počeo baviti uzgojem, poticaji su bili dvostruko veći pa se posao i više isplatio.
80-ak kilometara dalje, na drugoj planini, slična slika.
Goveda u podnožju Dinare pređu između pet i šest kilometara na dan, a popasu oko 15 kilograma trave. I to svaka od njih. Iako im travu na krškim pašnjacima nije lako pronaći.
"U šest mjeseci skoro nije bilo padalina i trave kao što vidite je jako malo zato te životinje moraju preći jako puno da bi se dovoljno napasle", kaže Ravlić.
Meso goveda koja žive pod vedrim nebom - s onim goveda iz štale ne može se usporediti, kaže Josip.
Ali i sretne krave s Dinare ne mogu stalno biti vani. Kad se oglase pastir i psi čuvari, goveda dobro znaju da je vrijeme za poći kući.
U štali su tijekom noći potpuno zaštićeni od vukova, lisica i medvjeda. Ekološki uzgoj krava i bikova, kaže Josip, težak je posao bez radnog vremena jer dok jedno tele stasa u kravu potrebne su tri godine.
Kilogram mesa iz njegovog ekološkog uzgoja zato stoji 70 kuna po kilogramu. Uz poticaj, cijena pada na 50 kuna i prihvatljivija je kupcima, koji se često ipak odlučuju za najjeftinije meso - ono uvozno od 35 kuna po kilogramu.
Josip ima ideju i kako smanjiti uvoz. Ovaj veterinar s 20-godišnjim iskustvom, kaže - zapuštena zemljišta treba pretvoriti u pašnjake.
"Kao što smo mi predlagali, između četiri nacionalna parka i dva parka prirode, od Slunja pa skroz do Dubrovnika, možemo proglasiti jedno strateško područje, koje moramo proglasiti ekološkom zonom, gdje bi onda sva proizvodnja puno lakše funkcionirala i svi bi sudionici u toj proizvodnji lakše funkcionirali između sebe."
A zadovoljnija bi između ostalog bila i domaća goveda.
