Još ne tako davno, skupi kreveti, fotelje ili kauči nosili su se na restauraciju, između ostalog, i u Novu Ves 22, gdje još uvijek stoji jedna od legendarni tapetarsko-dekoraterskih radnji, nekad predvođena vlasnikom Ivanom Durlenom, a sada njegovom kćeri Zinkom, piše Deutsche Welle.
Ona, pak, iz mjeseca u mjesec gleda kako se polustoljetni biznis pretvorio u naslage prašine i razasutog alata po podu. U radnji, naime, više nema nikoga.
'Nekada se od ovog posla moglo jako dobro zarađivati. Moj je otac prehranjivao čitavu obitelj i živjeli smo jako dobro. Išla sam u najbolje škole bez problema. Pad poslovanja počeo je nakon rata. Po Zagrebu su se općenito počele zatvarati kavane, hoteli, sve što je bilo baš "zagrepčansko", sad više ne radi. Pa i purgeri "izumiru", zato više i nema tržišta za obnovu kvalitetnog namještaja. Jedino su oni i cijenili njegovu vrijednost', priča Zinka. Interijer je u totalnom kaosu, vidi se da ovdje već neko vrijeme nitko ne radi. Na stolu stoji stara raskošna fotelja koju je tapecirala posljednja radnica, i toliko ju 'sfušala' da ju Zinka nema obraza vratiti vlasniku. 'Uredno sam platila radnicu za napravljeni posao, ali to je bilo zadnje što je radila za mene. Nema više majstora za tapetiranje. Što da vam kažem, javljaju mi se ljudi za posao i onda dođu ovdje objašnjavajući mi kako znaju lijepiti tapete. Pa, bože moj, mi se bavimo dekoracijom i tapetiranjem namještaja, a ne zidova!', reći će Zinka i objasniti kako još jedini preživjeli majstori za njezin zanat mahom dolaze iz Bosne. Kada bi uspjela pronaći jednog takvog 'čarobnjaka', radnja bi ponovno mogla zaživjeti kao u doba stare slave.
Amaterski fušeri
'Ima puno samozvanih tapetara koji idu po kućama i rade na crno za parsto kuna. Upoznala sam ih nekoliko i svi imaju priču kako znaju sve i svašta, a onda vam u namještaj nameću jeftinu spužvu. Jedan takav mi je 'restaurirao' kauč tako da stoji nakoso', veli Zinka.
'U ovom poslu su se oduvijek koristili samo prirodni materijali. Znači, nikakva sintetika. Prije svega morska trava koja je istovremeno i ljekovita, pa poljska trava. Onda prirodna vuna ili vata. To se sve 'čehalo'. Imam ovdje i stari aparat za čehanje. Spužva se rijetko kad stavljala', kaže vlasnica.
Za razliku od amaterskih fušera, Zinka za svoj obrt u hibernaciji uredno plaća poreze i režije.
Mjesečno ju košta oko 2.000 kuna, a unazad nekoliko godina bori se sa još šestero suvlasnika koji polažu pravo na tih dvadesetak kvadrata. Ljudi su se iznebuha pojavili nakon rata, a grad nikako da riješi spor.
Nostalgija za starim vremenima
Kupovanje namještaja nekada je bilo ekvivalentno kupovanju automobila. Trajao je 20 godina i morao si ga redovito servisirati.
I Zinka će reći da kauči koje je njezin otac radio pred više desetaka godina izgledaju i drže se kao da su jučer izašli iz dućana. Jedan primjerak znao je izrađivati i pol mjesec dana. No od sve dekoracije, danas je ostala tek nostalgija za vremenima kada je srednja klasa živjela luksuzom današnje kaste bogatih. No, tko zna... Ako neki tapetarski 'mesija' pokuca sutra na vrata Nove Vesi 22, Zinka više neće morati preusmjeravati svoje stare mušterije ili im objasniti kako trenutno nema radnika, a zadnji koji je bio nije znao raditi i još joj kao bonus odnio pola alata. http://www.dw.de/drevna-zagreba%C4%8Dka-radnja-%C4%8Deka-izbavitelja-iz-bosne/a-17939242
