Strahote koje je proživio u rodnom Dalju, mnoge bi trajno unesrećile, oštetile, učinile ogorčenim, punim mržnje. Ali ne i Marijana Grubinu koji kaže da je svima oprostio, ali o strahotama odlučio progovoriti kako se ne bi zaboravile.
Marijan je sa svoje tri sestre i roditeljima 260 dana proveo u zarobljeništvu u srpskom logoru u Dalju. Otac mu je poginuo u ratu, majka teško oboljela, a sestru su višestruko silovali nakon čega je zatrudnjela i zadržala dijete, donosi u svojoj priči Provjereno.
Danas, nakon svega, on kaže kako su Hrvati bili žrtve, ali danas najvećim žrtvama smatra srpsku djecu na nekad okupiranim područjima, koja su stigmatizirana zbog nečega u čemu nisu sudjelovali. O svom životu napisao je knjigu, napravio predstavu, a danas promovira toleranciju među djecom, bori se protiv osuđivanja po rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi.
U ovo doba godine sjećanja su intenzivnija. "Samo jedna osoba je preživjela u policijskoj postaji, svi ostali su pobijeni, likvidirani. Veliki i duboki kanal i pločnik bili su popunjeni s beživotnim tijelima, sa krvlju. Bilo ih je puno, ne radi se o jednom ili dva, to su bili pripadnici policije, civilne zaštite, Zbora narodne garde“, priča Marijan čiji je zadatak bio skupljati leševe.
'Majku ljubav prema djeci čini nadčovjekom'
U zatočeništvu je, priča, često imao osjećaj da će umrijeti od gladi, jer su dnevno dobivali samo jedan obrok i to jednu šnjitu pohanog kruha. Svi u tamnici nuždu su obavljali u jednu kantu, koja se nikada nije praznila i to je, kaže, miris kojeg se teško riješiti.
O svojem iskustvu napisao je i knjigu u kojoj piše: "Jedino moja majka ne odustaje, ne miri se ni sa čim. Majčinska ljubav prema djeci čini je nadčovjekom, mojom supermamom. Svoje krvavo tijelo slomljene lopatice od tupih udaraca od kundaka i tanđare prostire u mokraću kako bismo mi ležali na suhom. Ja i moja mlađa sestra Helena imali smo sreću, bili smo mali taman da se ugnijezdimo na mamu, a sestra i tata štitili su nas sa bokova. Majčinska ljubav prema djeci čini je nadčovjekom, čini je super mamom", napisao je Marijan.
Ne zna što mu je bilo gore, stalno premlaćivanje ili psihička tortura tijekom kojih su se čuli nesnosni urlici. Kada su, kaže, utihnuli, mislili su da je osoba koju muče mrtva. I sam se našao u toj situaciji. Doživio je kliničku smrt kada su ga vršnjaci pretukli, a srpski vojnik metkom pokušao dokrajčiti, ali jedan drugi Srbin zato mu je spasio život.
"Mještanin me pokupio, prebacio na štangu bicikla i odveo me kod doktora, no meni i tada nije pružena liječnička pomoć, jer jednostavno bio je prevelik strah od strane doktorice da će ovaj biti kažnjen zbog toga jer sam ja tada bio veliki opasni ustaša", priča za Provjereno Marijan. Sve batine koje je primio pa i metak, nekako je preživio, čak i zaboravio. Ali ne i mučenje članova obitelji.
Screenshot/Provjereno
Silovanje sestre
Marijanova majka nikada se nije psihofizički oporavila. A nedavno je oboljela od Alzheimera i jedva govori. Najteže mu je bilo gledati kako mu siluju sestru.
"Tri puta sam prošla silovanje. I mučenja i silovanja i rezanja po tijelu, štošta je bilo", priča Marijanova sestra Nena.
"Njezino vrištanje zaustavio je udarac vojnika koji je oborio našu mamu. Krvavo lice ne zaustavlja mamu da vojnika ponovno primi za leđa, no drugi vojnik repetira pištolj u namjeri da je ubije. Zahvaljujući sestrinoj hrabrosti koja ga je zaustavila uz obećanje da ide s njima, mama i mi smo ostali živi, napisao je Marijan u svojoj knjizi.
Marijanova sestra koja je nakon silovanja ostala trudna, kaže kako ne zna tko je otac niti želi znati. Danas ima 24-godišnjeg sina. Jedan od trojice silovatelja se objesio, jedan živi u Dalju, a jedan je u zatvoru.
Postao beskućnik
Uoči Uksrsa 1992. pušteni su kroz minsko polje prema slobodi. No, potom je na ratištu poginuo otac, a onda i mlađa sestra Helena u prometnoj nesreći. S 14 godina on završava na ulici. Uslijed obiteljske razmirice s majkom postaje beskućnik.
Dvaput je pokušao samoubojstvo. A onda je oprostio i njima i sebi. Napisao je autobiografski roman o 260 dana provedenih u zatočeništvu i prije 7 godina pokrenuo je program mirotvorac. Ukupno više od 300 predavanja imao je u Hrvatskoj i inozemstvu. Pričao je o miru i toleranciji među djecom čiji su roditelji osjetili što nacionalizam čini.
„Ako sam ja, koji sam prošao pakao rata, ako ja ne mrzim nikoga, ne generaliziram, ni ne osuđujem je li razumijem tko ima na to pravo? Ja nažalost danas nemam mogućnost poljubiti svog oca, svoju mlađu sestru, nema ih više, a Helena je poginula na pješačkom prijelazu, ne daj Bože, svakome se može dogoditi da danas sutra izgubi svoju voljenu osobu. Nemojte si priuštit taj luksuz da ne pokažete ljubav prema ljudima koje volite. Zagrlite vaše roditelje, braću sestre i pokažite tu ljubav“, kaže Marijan.
