Tomislav Ramljak predsjednik je Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, organizacije koja djeluje već više od deset godina u području zaštite djece od zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja putem interneta. Nedavno u Rijeci održana međunarodna konferencija ''Prevencijom do kulture nenasilja', ali nažalost i stalni slučajevi nasilja među djecom i mladima kojima svjedočimo, povod su da u Otvorenom uvodniku RTL.hr-a Ramljak pojasni izazove i prijetnje u kojima žive današnji klinci, ali i kako im odrasli mogu pomoći.
Rast utjecaja medija u svakodnevnom životu ima velike učinke na razvoj djeteta. Razni sadržaji koje u današnje doba dijete može pronaći na internetu vrlo često nisu autorizirani za koju dob su namijenjeni te nije u potpunosti definirano tko istima može pristupati. Prihvaćanjem uvjeta korištenja na društvenim mrežama ili platformama za produciranje video sadržaja korisnik potvrđuje da ima više od trinaest godina i tu većina odgovornosti za kompanije prestaje. Međutim, stvarnost je daleko od ove tvrdnje te djeca već u predškolskoj dobi koriste razne uređaje kako bi gledala crtiće, igrala igrice ili pratili najdražeg ''Youtubera''.
Međutim, koliko su odrasli upućeni u taj medijski sadržaj, provjeravaju li oni koji su ti crtići najdraži djeci i kakav način izražavanja ima njihova ''Youtube'' zvijezda? Koliko o PEGI oznaci (primjerena dob za sadržaj igrice) zaista znaju odrasle osobe koje kupuju takve proizvode i znaju li kakav utjecaj na djecu imaju takvi proizvodi?
Početak prevencije je saznanje o potencijalnom riziku, i upravo u tome leži odgovornost odraslih osoba. Naime, odrasle osobe su kreirale „digitalnu džunglu“ i upravo je odgovornost odraslih da poduče najmlađe kako se u istoj „džungli“ treba ponašati, međutim, svjedoci smo kako su djeca vrlo često prepuštena sama sebi i svojim sposobnostima snalaženja u tom digitalnom okruženju.
Cyberbullying, sextortion, revengeporn...
U zadnjih petnaestak godina nastao je čitav niz novih pojmova koji označavaju neki oblik nasilja na nama poznatim i dostupnim tehnologijama. Tako smo s fizičkog vršnjačkog nasilja (bullyinga) prešli na elektronsko nasilje (cyberbulling). Nastavno na to, došao je sexting (slanje eksplicitnih fotografija), potom sextortion (iznuda žrtve koristeći eksplicitne fotografije) te pa revengeporn (osvetnička pornografija) i razni drugi nazivi.
Može se zaključiti da smo uspjeli odlično iskoristiti tehnologiju za nasilje, međutim ne smijemo zaboraviti da iza svakog ekrana s kojim se počini nekakav oblik nasilja stoji ljudsko biće koja ga čini i upravo u tome leži problem.
Uvijek pozvati policiju
U primjeru jednog slučaja na telefonsku liniju HELP LINE-a 0800 606 6060 Centra za sigurniji Internet primili smo dojavu od strane zabrinute majke zbog slučaja zlostavljanja i ucjenjivanja u jednoj srednjoj školi. Naime učenica prvog razreda srednje škole poslala je na nagovor dečka kojoj se je sviđao eksplicitnu fotografiju, nakon što je primio isti je proslijedio nekolicini svojih prijatelja. Nakon što se pročulo po školi stručna služba škole je odlučila poduzeti pedagoške mjere, ali nisu slučaj prijavili policiji, što je pogrešno. Navedene eksplicitne fotografije mogu se širiti i neophodne je poduzeti sve zakonske radnje kako bi se uklonio navedeni sadržaj s telefona drugih učenika.
Internet je omogućio privid anonimnosti. Nekadašnje izrugivanje u razredu ili na školskom igralištu sada su zamijenile riječi na ekranu. Ne postoji više jedan nasilnik nego više njih, udruženih kako bi bili brojniji i strašniji prema žrtvi i promatračima. Ljudska blokada razine nasilja zvana empatija sada više ne postoji jer se ne vide suzne oči žrtve a sami nasilnici postaju nemilosrdni. Što možemo napraviti kada se tehnologija u zadnjih petnaest godina unaprijedila više stotina puta, a dob djeteta koje ju koristi je spuštena na vrtićku dob?
Moramo mijenjati razumijevanje odgoja djece
Količina nasilnog sadržaja ili igrica kojima su djeca izložena je ogromna, a ako ne želimo da dijete razvije indiferentnost na bilo koji oblik nasilja neophodno ga je učiti empatiji. Danska je već 1993. godine uvela učenje o empatiji u školski program kako bi djeca postala svjesnija odnosa i utjecaja koji imaju u međusobnim životima. Odluka o sadržaju ili igrici koje mlađe dijete želi igrati je na odrasloj osobi, a da bi se ta odluka mogla donijeti potrebno je vrijeme za informiranje i uključenost odraslih u virtualni život djeteta. Želimo li se penjati na ljestvici sretnih zemalja gdje je Danska na prvom mjestu onda je ključno mijenjati naše razumijevanje odgoja djece. Nasilje kao i empatija se može naučiti, a trenutno djece uče samo ono što gledaju na ekranima.
Kod jednog slučaja prijavljenog Centru za sigurniji internet, učenik je ostavio telefon u razredu za vrijeme odmora, s obzirom da su drugi saznali šifru telefona počeli su slati neprimjerene poruke putem društvenih mreža drugim učenicima i profesorima. Također su počeli objavljivati eksplicitne fotografije koje su pronašli na internetu na profilu učenika čiji je bio telefon. Nakon toga promijenili su šifru telefona kako bi se teže mogla doći do profila i maknuti sadržaj. Cijeli slučaj je prijavljen policiji i stručnoj službi škole.
Na zadnjem izlaganju u Rijeci 28. svibnja 2021. godine na međunarodnoj konferenciji ''Prevencijom do kulture nenasilja'' dotaknuo sam se i navedenog pitanja razvoja tehnologije i količine korištenja iste kod djece. Naime, broj kaznenih djela na štetu djece, sve manja dob korištenja i brzi razvoj tehnologije zahtjeva promptnu reakciju društva kako bi mogli razviti adekvatne zaštitne mehanizme kod najmlađih korisnika interneta. Ulaganje u prevenciju ne smije se više tretirati kao trošak, već se mora gledati kao investicija u zdravije i sigurnije društvo, pogotovo ako se to odnosi na budućnost naše zemlje a budućnost naše zemlje upravo su djeca.
Stalan porast vremena provedenog pred ekranima
Kroz svojih petnaest godina rada na području zaštite djece na internetu bio sam svjedok razvoja raznih trendova u tehnologiji i distribuciji sadržaja, međutim jedna je konstanta bila prisutna, a ta je da djeca sve više vremena provode pred ekranima uz istovremeno povećanje broja slučajeva nasilja na internetu. Pandemija Covida-19 u zadnjih godinu dana je samo povećala to vrijeme korištenja s obzirom da su djeca i školske obveze obavljala putem raznih programa i aplikacija na internetu.
Postoje brojna tehnička rješenja koja mogu pomoći odraslima u svrhu zaštite djece na internetu, ali ništa ne može zamijeniti ono najvažnije a to je uključenost roditelja, skrbnika, odgajatelja i udomitelja u virtualni svijet naših najmlađih. Djeca imitiraju odrasle, pa se ne treba čuditi što su na telefonima za stolom u vrijeme obroka, u krevetu prije spavanja ili dok se druže s drugima a upravo to su naučili od odraslih. Iako se čini da je svaki trud kako bi zaštitili djecu na internetu borba sa vjetrenjačama, moje mišljenje je da to nije baš tako. To je borba djeteta za pažnju i vrijeme odraslih uz koje odrastaju kako bi zajedno prolazili kroz tu digitalnu džunglu i naučili se empatiji i kulturi nenasilja.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
