Ime i prezime Andrije Štampara u posljednjih godinu i pol zasigurno je jedno od najspominjanijih imena koje se izgovori svakog dana u institucijama Nastavni zavod za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar i Škola narodnog zdravlja Andrija Štampar, a sve zbog epidemije koronavirusa.
Tako da vjerojatno u Hrvatskoj trenutačno ne postoji osoba koja nije čula za tog poznatog hrvatskog liječnika čije ime se neizostavno spominje u mnogim medijskim napisima tijekom epidemije koronavirusa u našoj zemlji te se hvali njegov doprinos u izgradnji javnog zdravstva.
Poznati hrvatski liječnik rođen je 1. rujna 1888. godine u Brodskom Drenovcu, a medicinu je diplomirao u Beču 1911. godine nakon čega je radio kao općinski liječnik u Novoj Gradiški, a nakon toga kao zdravstveni savjetnik Povjereništva za socijalnu skrb Narodnoga vijeća u Zagrebu.
Ekonomski neovisan o pacijentu
Od 1919. do 1930. godine djelovao je kao načelnik higijenskog odjeljenja pri Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu i u tom je razdoblju utemeljio zdravstvenu službu u tadašnjoj Jugoslaviji, organiziravši 250 higijenskih ustanova (Centralni higijenski zavod u Beogradu, Školu narodnoga zdravlja u Zagrebu, Institut za malariju u Trogiru, niz domova narodnoga zdravlja, bakterioloških stanica, antituberkuloznih ambulanti).
Svojim je programom nastojao ostvariti da liječnik postane socijalni radnik i narodni učitelj, ekonomski neovisan o pacijentu, jednako dostupan svim slojevima pučanstva te je ojačao preventivnu medicinu nasuprot kurativnoj.
Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature, 1930. godine je smijenjen, a sljedeće godine umirovljen. Od tada je djelovao kao stručnjak Higijenske organizacije Društva naroda u europskim zemljama i SAD-u.
Od 1933. do 1936. godine boravio je u Kini, gdje je reorganizirao javnu zdravstvenu službu. Iako je 1931. bio izabran za profesora soc. medicine zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta, nadležna tijela vlasti nisu htjela potvrditi njegov izbor sve do 1939. godine. Za dekana toga fakulteta bio je izabran 1940. godine, a pri Sveučilištu u Zagrebu osnovao je Ured za socijalnu i zdravstvenu zaštitu slušača.
Nakon II. svjetskog rata dr. Štampar bio je ravnatelj Škole narodnoga zdravlja u Zagrebu, dekan Medicinskoga fakulteta, rektor Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik JAZU (1947. – 1958.) i osnivač Instituta za higijenu rada.
Jedan je od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije
Godine 1946. bio je izabran za prvoga potpredsjednika Ekonomsko-socijalnog vijeća UN-a te za predsjednika Privremene (Interimne) komisije, koja je do ratifikacije ustava Svjetske zdravstvene organizacije obavljala dužnost te organizacije.
On je jedan je od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), za koju je uredio njen Ustav, sudjelujući pri formuliranju definicije zdravlja - "Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti".
Najveće međunarodno priznanje za svoj rad akademik Štampar je primio 1957. godine kada mu je u Meksiku uručena nagrada Léon Bernard, najznačajnije svjetsko priznanje za zasluge na polju javnoga zdravstva.
Kako bi mu se odalo priznanje za sva zdravstvena dostignuća u Hrvatskoj i svijetu, 1949. godine osnovani Higijenski zavod danas nosi naziv Nastavni zavod za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar.
Dramatičan životni put
Njegov životni put bio je dramatičan - zbog svog rada i uvjerenja bio je u prvom Svjetskom ratu po kazni poslan u Mathauzen, u drugom Svjetskom ratu zatočen u Grazu i četiri puta bačen u zatvor; na vrhuncu svog uspješnog rada u javnom zdravstvu umirovljen "zbog nesposobnosti", praktički protjeran iz domovine te pošao u bijeli svijet, radio odvojen od obitelji.
No, njegova načela i ideje žive i danas. ovo su principi dr. Andrije Štampara koji su i danas temelj javnoga zdravstva i socijalne medicine:
Važnije je obavještavanje naroda od zakona.
Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.
Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike.
Socijalna terapija bitnija je od individualne.
Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.
Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).
U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.
Liječnik treba biti narodni učitelj.
Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.
Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.
