Legendarni trener Budimir Šobat Buda među top deset je svjetskih ronilaca na dah te Guinnessov rekorder, a bio je i kaskader te student prava. O svom životu, struci i motivaciji koju je u njegovom slučaju potaknula autistična kći Saša, razgovarao je za portal pomaknigranice.hr
Statična apnea O2 je natjecateljska disciplina ronjenja na dah, a sastoji se u tome da ronilac zadržava dah uronjen u vodu, bilo da je riječ o bazenu ili jezeru, rijeci ili moru. U produljenom zadržavanju daha pomaže mu medicinski kisik (tzv. 100 postotni kisik) kojeg udiše pola sata prije zarona. Upravo u toj disciplini Budimir Šobat Buda (58) srušio je Guinnessov rekord dvaput. Natječe se i u ronjenju na dah bez peraja, a na Svjetskom prvenstvu 2018. godine osvojio je broncu jer je ronio na dah 8 minuta i 17 sekundi.
Gdje ste odrastali?
"Rodom sam iz Zadra, a s obitelji sam se doselio u Zagreb u dobi od sedam godina. Otac je bio vojno lice, a mama profesorica. Bilo smo građanska urbana obitelj. Imam i sestru koja je od mene starija tri godine, a završila je violinu na Muzičkoj akademiji te studij novinarstva."
Jesu li Vas roditelji usmjeravali prema sportu?
"Ne, dapače, čak mogu reći da im zamjeram, iako su pokojni. Došli su sa sela, završili fakultete i pošto poto su htjeli da im i djeca budu takva. Ipak, još kao srednjoškolac počeo sam dosta rano trenirati košarku koja me nekako privukla. Bio sam dosta visok i mislio sam da mi je to prednost. Dapače, živio sam od košarke do kraja fakulteta. Nikad neću zaboraviti kako sam dobio poziv da sudjelujem na kampu košarkaške reprezentacije, ali ocjene mi u školi nisu bile dobre i moji mi nisu dopustili. U tom smislu u njima nisam imao nikakvu podršku, iako ne mogu reći da su pogriješili jer su radili najbolje što su mogli."
Jeste li bili dobri u košarci?
"Mislio sam da jesam, iako kad pogledam danas, da sam bio stvarno dobar – našao bih načina da uspijem u reprezentaciji. Moji vršnjaci su svi htjeli igrati nogomet, no ja sam odskakao visinom i činilo mi se logičnim da se bavim košarkom. Međutim, u juniorskoj kategoriji sam shvatio da nisam dovoljno dobar strijelac i ne postižem koševe. Nisam želio trenirati tako da sjedim na klupi i shvatio sam da moram nešto poduzeti, pa sam uvidio kako bih mogao dobro igrati u obrani. No zato sam morao izgraditi mišiće i početi vježbati."
Tako je u Vaš život ušao bodybuilding?
"Da, bilo je to osamdesetih u doba kad su Arnold Schwarzenegger i drugi bili na vrhu popularnosti, a u to je doba u gradu kod nas bilo jedva nekoliko teretana. Bio sam među prvim košarkašima koji je krenuo u teretanu. Uspio sam steći snagu i reputaciju, pa su igrači drugih timova znali reći: Joj, samo da me ne čuva Buda, on je kao životinja. No svaki profesionalni sport nosi svoje, pa sam tako i ja imao problema s kralježnicom i morao sam na dvije operacije. Dapače, zadnju godinu utakmice sam na svoju ruku i unatoč preporukama liječnika igrao pod blokadama. Shvatio sam da mi je ta karijera završila, pa je body building bio logičan nastavak. Ipak, nikad nisam trenirao s namjerom da se takmičim, a prvi sam put na binu izašao u dobi od 41 godine."
Dio karijere bavio se i bodybuildingom
Zašto?
"Nije mi padalo na pamet. Kao i mnogi, uspio sam bolje izgraditi mišiće na gornjem dijelu tijela koje više nije bilo proporcionalno nogama. Moj mentor i najpoznatiji bodibilder prof. Žarko Stojić mi je rekao da ipak misli kako sam dovoljno dobar za binu, pa sam se okušao u tome. No morate znati da ako ima malo natjecatelja i ipak osvojite medalju, to ne znači nužno da ste dobri. Iskreno, nikad nisam uspio ostvariti neke veće rezultate. U svojoj kategoriji sam znao osvojiti treće ili četvrto mjesto, no na međunarodnom planu ne bih se uspio plasirati ni u polufinale."
Čini se nekako da je popularnost bodybuildinga splasnula s vremenom, zar ne?
"Da, kao što se sve mijenja. Danas nemate u glazbi bendova kao što su bili Queen, Muse ili Rolling Stonesi…. Tako se i sport promijenio. Nekad su svi hrlili na boks, a danas je MMA nadvladao, iako moram priznati da nisam pogledao ni jedan MMA meč i ne smatram to sportom."
Zašto?
"U jednom životnom periodu imao sam tri noćna kafića i nerijetko sam s redarima stajao na vratima. Znam što znači kad čovjek leži na podu krvave glave i nikad mi se to nije sviđalo. Što god mislili o njemu, MMA se ne može usporediti s boksom koji je plemenita vještina i vrhunac tehnike izvedbe. Ne kaže se uzalud da boksači imaju najbolji ritam i pliometriju nakon plesača folklora."
Kad već govorimo o drugim poslovima, bili ste i kaskader, zar ne?
"Davnih dana. U vojsci sam bio u specijalnim jedinicama i po povratku sam upoznao mladića koji je u Jadran filmu radio kao kaskader. U to vrijeme je bila vrlo popularna franšiza Dvanaest žigosanih i nastavak pod nazivom Fatalna misija su 1988. godine snimali u Zagrebu. Bila je to B ili C produkcija te je nedostajalo glumaca i kaskadera, pa me taj mladić pozvao. Nisam dobio neku osobitu ulogu, sam sam hodao među njima, ali to je bio prvi film koji sam snimio. Tada su uslijedili drugi filmovi u kojima sam skakao na vlak u pokretu ili se bavio manjim kaskaderskim trikovima. Čak sam jedanput bio dubler Christopheru Reeveu, glumcu koji se proslavio ulogom Supermana. On je 1988. bio u Zagrebu i snimao film Veliki bijeg, a mene su odabrali kao dublera samo jer smo iste visine. Međutim, nakon nekog vremena vratili su mi se bolovi u leđima i koljenima, pa karijera kaskadera više nije imala smisla i morao sam od nje odustati. Bilo mi je žao zbog toga, jer je lova bila odlična. Ja bih u jednom danu na setu zaradio cijelu mjesečnu plaću svojih roditelja, pa sam tu već počeo popuštati na studiju prava. Također, stariji i iskusniji kaskaderi zarađivali su daleko bolje. Radio sam za razne produkcije i tijekom te četiri godine koliko sam sam se time bavio, bio sam tražen i uspješan.
A kako ste onda dospjeli do ronjenja na dah?
Joj, to je došlo puno kasnije. Mama je s Pelješca i cijelo ljeto sam provodio na moru, ali sam se kao mladić više bavio galebarenjem i ganjanjem turistkinja nego što sam nešto ronio. Ronjenje je došlo prije 12 godina. Naime, nisam mogao zaroniti ni dva metra jer sam imao problema s bubnjićima i izjednačavanjem tlaka, a to je najbitnije u ronjenju na dah. Međutim, u kuću na moru kraj naše počeo je dolaziti industrijski ronilac iz Mostara koji je živio u Norveškoj. Pozvao me da zaronim s njim na boce, no odbio sam. Nagovarao me tada da zaronim na dah i objasnio mi u detalje kako ću to postići. Nakon par dana pokušaja otkrio sam da ima u tome nešto, da mi sviđa i privlači me. Tada sam već imao kćer Sašu i glava mi je drugačije funkcionirala, pa sam u ronjenju pronašao mir.
Saša ima autizam, zar ne?
Da, rodila se iz rizične trudnoće s krvarenjem mozga trećeg stupnja. Liječnici su rekli da neće hodati, no mi smo uspjeli uz svakodnevnu vježbu. Bila je i verbalna, ali u dobi od tri godine u njoj se nešto ugasilo. Ona danas ima 24 godine, i sve što radim, činim za nju i kako bih osvijestio te senzibilizirao javnost po pitanju ljudi koji žive u spektru.
Njoj u čast ste obarali i Guinnessov rekord. Kako je to izgledalo?
Kaže kako sve radi zbog svoje kćeri koja živi s autizmom
Zapravo, prvi rekord sam oborio ranije na Velesajmu s 24 minute i 11 sekundi, a tek potom u Sisku 2021. godine. Taj raniji rekord mi na kraju nisu priznali jer nisam dobro pripremio sve što sam trebao, no nema veze. A onda je došao Sisak. Ondje sam oborio svjetski rekord i zadržao sam dah 24 minute i 33 sekunde, no morate znati da je to uz pomoć medicinskog kisika koji produljuje kapacitet za dvije trećine. Naime, ako ovako možete držati dah tri minute, uz pomoć medicinskog kisika ćete uspjeti dogurati do devet minuta. On je koncentriran i zadržava se dulje u krvotoku, pa je time i saturacija mozga bolja, a onda i kapacitet za držanje daha.
Kad smo već kod kapaciteta, dugo ste pušili. Je li to smetalo izvedbi?
Ne. Bio sam strastveni pušač i pušio sam do dvije kutije na dan, a prestao sam tek nakon što sam već godinu dana trenirao. Nije mi smetalo, a jedini razlog za prestanak je bila želja za boljim rezultatima. Pitao sam trenera bih li bio bolji da prestanem pušiti, a on mi je rekao da pušenje stvara rezistenciju organizma na CO2 te je pušačima lakše podnijeti fizičku nelagodu nego roniocu početku koji nikad nije pušio, te da će mi nakon prestanka prvih šest mjeseci rezultati biti lošiji, no nakon toga ću osjetiti značajne benefite. I stvarno je tako bilo. Da biste postigli rezultate u ovom sportu potrebna vam je dobra krvna slika te fizički kapacitet bivšeg sportaša. Recimo, to sam imao, ali isto tako sam i prije često i puno pio i u tome sam zaista uživao jer mi je pružalo osjećaj tuposti. Jedino nikad nisam probao drogu.Koliko je važan rezultat?
Iznimno, ali ovisi u čemu. Recimo, puno mi je značajnija bronca koju sam osvojio u talijanskom Lignanu 2018. godine nego Guinness, jer ona govori o mojem uspjehu u profesionalnom sportu. Nakon samo dvije godine treniranja ronjenja na dan, 2015. godine sam ostvario status reprezentativca.
Na kojim projektima radite, što planirate?
Kod mene je stvar u tome da za svaku godinu mislim kako mi je zadnja, i tako već pet ili šest godina. Osjećam da starim i da moja regeneracija traje više nego prije godinu dana, a pogotovo prije tri ili pet godina. Moram pametnije trenirati da ostanem u svjetskom vrhu. Trenutačno svi projekti koje sam zacrtao ove godine su za mene zadnji jer ne znam što će biti sljedeće. Osjećam kao da sam u jednoj godini fizički ostario pet godina. Sad sam u najboljoj formi ikad, suludo treniram, ali oporavak je teži i osjećam umor tijela. Zato planiram nadmašiti dosadašnje rezultate. Želim ići preko 25 minuta na Guinnessu, a onda bih napao i 30 minuta. Ne vjerujem da će to netko moći nadmašiti.
POGLEDAJTE VIDEO: 'Motivaciju sam pronašao u boli, što me više boljelo, to sam se manje dao', ispričao je Tomislav Lubenjak
