Nismo još prebrojali koliko fakulteta masovno proizvodi diplomante isključivo za burzu (odnosno koliko je studijskih programa neprilagođeno novom tržištu), a da godinama ni za dlaku ne mijenjaju upisne kvote. To bi značilo manju satnicu i manje plaće profesorima, za što nema hrabrosti.
Koliko je onih koji su do posla došli zahvaljujući stranačkoj iskaznici
Nismo izračunali koliko državu košta plaćanje studiranja mlade osobe da biste onda još godinu ili dvije iz proračuna plaćali famoznih 1.600 kuna (plus doprinose), ne bi li se prividno makla s burze. Nismo prebrojali višak u javnim poduzećima, odnosno one koji su do radnih mjesta došli zahvaljujući stranačkoj iskaznici.
Nismo izračunali koliko je suvišnih načelnika općina i njihovih vozača. Analizu stanja po općinama i gradovima, doduše, proveo je HDZ-ov ministar uprave Davorin Mlakar u prošlom mandatu. Pokazala je da je više od polovice jedinica lokalne uprave i samouprave neodrživo, no svim je političkim opcijama to prekisela jabuka, jer bi trebalo dirnuti u "svoje". I sadašnja vlast ostavlja to možda za kraj mandata, ili eventualno idući. Ali se - eto! - zna da imamo previše "ljudi koji čiste".
Ministarstvo rada krajem 2012. izašlo je s analizom koja je pokazala da prosječna plaća čistačice u školi iznosi oko 4.060 kuna, dok je prosjek onih koje te poslove rade u bolnicama bio oko 3.600 kuna. Prag siromaštva u Hrvatskoj za pojedinca iznosi 2.020, za četveročlanu obitelj 4.242 kune. Dakle, ljudi koji čiste drže glavu iznad vode.
No, izdvajanjem u privatni sektor Vlada ih sigurno gura u zonu većeg rizika od siromaštva, budući da nije riječ o "propulzivnoj" djelatnosti na kojoj će njihovi budući šefovi moći zaraditi. I oko toga u Hrvatskoj nema nikakve rasprave ili reakcije, niti sindikata, niti "odreda za čistoću". Nisu oni jedini koji šute.
900.000 Hrvata živi u riziku od siromaštva
Procjenjuje se da oko 140.000 ljudi živi od minimalne plaće s kojom se ne mogu podmiriti ni osnovni životni troškovi. Još 20-ak tisuća ljudi radi bez plaće. Imamo 313.000 nezaposlenih, a od 1,13 milijun umirovljenika nešto više od pola milijuna prima mirovinu ispod 2.000 kuna.
Ukratko, oko 900.000 građana živi u riziku od siromaštva, ali ne dižu glavu, niti ima ozbiljne rasprave o tome kakve su posljedice te situacije, ne samo za trenutno stanje nacije, nego i budućnost, jer siromašni radnici danas sutra su još siromašniji umirovljenici. U zemljama s manjim problemima istodobno se rađaju ideje o svijetu u kojem bi svaki građanin od države dobivao tzv. temeljni dohodak, bez obzira na imovinu i prihode, kao svojevrsno jamstvo da će svi moći podmiriti osnovne životne potrebe.
U trenutku gospodarske krize i velike zaduženosti velikog broja zemalja, to se može nazvati utopijom, no barem se razgovara o potrebi zaštite najugroženijih. Kako je istodobno moguće da u Hrvatskoj nema nikakvih reakcija u vrijeme kad se dio građana odlukom vlasti utapa?
Kad govorimo o izdvajanju pratećih službi iz javnog sektora treba doista biti oprezan. Cilj je da se trošak bolovanja, godišnjeg odmora, slobodnih dana, jubilarnih nagrada, povećanja plaća za staž, božićnica i slično, prebaci na privatnika? Opravdano, no ono do čega će dovesti prepuštanje slabijih kategorija radnika u ruke privatnima poznato je u praksi: da se ugovorima na određeno izbjegavaju sva njihova radna prava, osim prava na minimalnu plaću od približno 2.300 kuna. Stvarna ušteda mogla bi, pak, biti upitna.
Na svaku školu dolaze tri čistačice
Poslovi čišćenja moraju biti dio javne nabave, što je opet trošak: ako u nekom uredu trebate čistačicu na pola radnog vremena tri puta tjedno, provodi se natječaj, koji uključuje mogućnost žalbi, tužbi i sudskih troškova. Osim toga, privatni poslodavac ne radi za kikiriki, nego da naplati dovoljno da bi financirao eventualna bolovanja, godišnji odmor i slična prava svojih radnika, ali i – svoju dobit.
Zanimljivo je u tom kontekstu istaknuti da je državna revizija u 2012. Ministarstvu regionalnog razvoja i europskih fondova zamjerila to što je za čišćenje šest lokacija u Zagrebu i 28 regionalnih ureda diljem Hrvatske angažiralo privatne servise - bez javne nabave. Treba li nam takav outosourcing?
Da ne govorimo o tome da je čuđenje nad brojem čistačica u obrazovanju smiješno ako se uzme u obzir da smo lani imali 887 osnovnih škola (oko 1.000 objekata), 488 srednjih te oko 1.200 objekata u kojima djeluju županijski ili gradski vrtići. I ministarstva i još nekih ustanova, ispada da na svaku školu dolaze po tri čistačice, zbog čega ćete ih teško zateći na hodniku, s prstom u uhu od dosade. No, ljudi koji čiste politiku nisu zadužili, jednostavnije je zbunjivati javnost njima, nego analizama vezanim uz suštinske promjene.
Dvije godine kovanja planova
Hrvatska Vlada, na primjer, dvije godine kuje planove o privlačenju investitora, a još nemamo ni pravi popis parafiskalnih nameta koje poduzetnici plaćaju, ni prijedloga rezanja. Vlast se grozi kritičara koji govore o potrebi reindustrijalizacije, dok susjedna Srbija usvaja strategiju za razvoj IT industrije tehnologija te ugovara ulaganja europskih, ruskih, kineskih i arapskih kompanija u nekoliko područja. Nerijetko na temelju jako jednostavne taktike: besplatne koncesije za zemlju na kojoj se grade pogoni, uz obvezu zapošljavanja.
Teško je vjerovati da je nekome trebalo više od tri sata da se dosjeti taktike. I dok oni privlače ulagače u IT sektor i nadaju se da bi ih proizvodnja čipova mogla izvući od izglednog bankrota, naša vlast nemoćno krši ruke pred time da još nije provedena niti potpuna informatizacija centara za socijalnu skrb i drugih tijela koja isplaćuju razne naknade, pa ni u tom segmentu ne možemo efikasno zaustaviti curenje novca.
I tko je tu onda suvišan?
