Propitali smo čemu takve izmjene Kaznenog zakona uopće služe, kako bi mogle izgledati u praksi i je li opravdano postrožiti pravila za novinare, koja će olakšati javnim dužnosnicima da tužbom uberu "pinku" temeljem svoje povrijeđenosti i uvrijeđenosti. Krenimo redom.
Je li uopće istina da je Hrvatska jedna od država koje imaju najniže kazne za povredu ugleda i časti, kao što tvrdi Vladina radna skupina koja navodi da će ona to i ostati nakon postroženja pravila?
"To je nemoguće, čim se uvodi zatvorska kazna. U BiH je kleveta dekriminalizirana, a imate još dosta zemlja gdje ona spada u građansko-pravne delikte", kazao nam je odvjetnik Emil Havkić.
"Ja mislim da ukupno nije. Sam zakon kada govorimo o klasičnoj novinarskoj kleveti nosi opasnosti po slobodu izražavanja, no kao i kod svakog drugog zakona treba vidjeti kakva će biti sudska praksa. On je oštriji od sadašnjeg, no posljedice tek treba vidjeti", navodi odvjetnik Orsat Miljenić.
Profesorici novinarske etike na Fakultetu političkih znanosti Gordani Vilović je poznato da u zemljama poput Turske i dalje postoje smiješno visoke kazne za klevetu, a zna i za primjere da novinari radije idu u zatvor nego da plate kaznu. No, ističe, "i manje novčane kazne su za nas strašne, tako da je ovo u svakom slučaju nepopularno i nije dobro. Računa o povredama ugleda i časti trebaju voditi vlasnici listova, novinari, urednici i javnost, kroz tijelo poput Vijeća za medije".
Kad bi novinare i političare stavili na vagu zasluga za borbu protiv korupcije...
Prema riječima teoretičara prava Nikole Viskovića upravo 80 posto tužbi protiv novinara dolazi od nositelja javnih funkcija. Neće li izmjene naštetiti slobodi medija prilikom pisanja o kriminalu? O njemu se dosta pisalo, ali ništa se nije poduzimalo da ga se spriječi.
Havkiću je u ovom segmentu problematična maglovitost pojma "sramoćenja", jer ono nije strogo definirano a odnosi se na iznošenje istinitih tvrdnji, s čime se slažu i Miljenić i Vilović, dok u slučaju klevete Havkić smatra da "mi moramo sve znati o političarima."
"Pretpostavka je da ćemo čuti i loše informacije, ali ako se to sprječava, za koga ćete glasati? Ne postoji razlog, niti demokratski interes da patološke lažljivce i klevetnike moraju cenzurirati novinari, jer onda ja kao birač ne dobivam informaciju. Poanta je u tome što političar može klevetati koliko hoće, a na biraču je da procjeni govore li uvrede više o onome koga se vrijeđa ili o onome koji vrijeđa", kaže Havkić.
"Mediji su doprinijeli borbi protiv korupcije i sve što bi ih u tome ograničilo je loše, jer moramo stvoriti klimu u kojoj će novinari dovoditi u pitanje stjecanje imovine i otvarati afere. To pridonosi ozdravljenju društva!", kaže Miljenić, ali ponavlja kako je potrebno sačekati sudsku praksu za konačni sud o zakonu.
"Dajemo iz naših džepova poreze da bi oni nas predstavljali. U tom smislu je njihova privatnost drugačije naravi od one drugih građana", upozorava Vilović i dodaje kako mediji definitivno zaslužuju priznanje zbog borbe protiv korupcije.
Kako objasniti sucu da mu nećete izdati izvor, a da vas ne osudi?
S obzirom da Zakon klevetnika definira kao onog "tko pred drugim iznese ili pronese neistinitu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je neistina", zanimalo nas je i kako će novinar objasniti sudu da je vjerovao svom izvoru prenoseći klevetu, a da ga sud ne proglasi krivim zato što ne otkriva tko je taj izvor i zbog čega mu vjeruje?
"Teško da će se novinari moći opravdati u većini slučajeva, a kamoli u slučaju anonimnih izvora. Sudska praksa ima malo drugačiji stav prema pisanju 'u dobroj vjeri' od novinara: Njihovo je razmišljanje da nisi pisao u dobroj vjeri ako si nekoga uvrijedio, niti da si na taj način pokušao spriječiti kriminal", kaže Havkić. Miljenić ponovno ne želi pretpostavljati što će se događati na sudu, dok Vilović upozorava novinare da ni slučajno ne odaju izvore - pa makar ih to koštalo slobode.
"Veliki broj profesionalaca nikada neće otkriti izvor, ni pod prijetnjama zatvorom, jer je to kraj priče o novinarstvu. Postoji uvijek slučaj da je izvor kojem vjerujete mislio jedno, a kazao drugo, i stvar je procjene kako ćete reagirati, ali izvor je svetinja. Znam da su u SAD-u pojedini novinari završili u zatvoru zbog neodavanja izvora u pitanjima nacionalne sigurnosti".
Što kad političar kaže za novinare da su hijene?
I, posljednje pitanje: nije li malo licemjerno da političari, poput Vladimira Šeksa mogu reći da su novinari pirane, hijene i psi, jer su zaštićeni imunitetom, dok će novinari završavati na sudu zbog daleko slabijih kvalifikacija pod optužbom za sramoćenje?
"On, koliko sam shvatio iz njegovih uradaka na temu slobode izražavanja, nije restriktivan po tom pitanju. Šeks bi, po mom mišljenju trebao spriječiti ove izmjene Zakona. Što se tiče njegovog ispada, nije si to smio dozvoliti", navodi Havkić.
Miljenić smatra da bi se Šeksu moglo odgovoriti jednakom mjerom i to bez straha od kaznene odgovornosti jer je "pravno dostignuće da se su javne osobe manje štićene od privatnih, a pogotovo kada su u pitanju političari".
"Osim toga, pravilo javne polemike je da možete odgovoriti istom mjerom, i svatko tko se u polemiku upušta mora biti spreman na to".
"Kako to može biti pošteno? Treba li uopće komentirati taj jezik?", pita Gordana Vilović. "On je to mogao govoriti u svom zahodu, a ne novinarima i time je digao tiražu inače minorne tiskovine".
Vezani članci:
arti-201004290754006 arti-201010050788006 arti-201012040040006 arti-201101270845006
