Nedavno je objavljeno da je jedna vrsta Plivinog antibiotika privremeno nedostupna. Vijest o nedostupnosti lijeka izazvala je pomutnju u javnosti. Što stoji u pozadini? Zašto povremeno pojedinih lijekova nedostaje? Zašto se neki potpuno prestaju proizvoditi? Događa li se nešto zbog čega bi se pacijenti trebali zabrinuti? Kako u tim okolnostima reagira zdravstveni sustav? Od čega Hrvati najviše boluju i kakvi nam lijekovi najčešće trebaju? Zašto se (opet) prodaju pojedini dijelovi Plive? U velikom intervjuu za Net.hr na ta pitanja odgovara predsjednik Uprave Plive Mihael Furjan.
Neobična situacija nastala je kada se objavilo da nedostaje jedne vrste antibiotika. Iako se radilo samo o jednoj verziji tog lijeka, koja se koristi u gotovo zanemarivim količinama, ipak je nestašica izazvala nervozne reakcije ljudi koji su pohrlili po recepte kako bi napravili zalihe. Ima li ikakvog straha od nestašice antibiotika?
Plivinih antibiotika i lijekova ima dovoljno, a ako ih i eventualno nema trenutno, bit će ih za tjedan ili mjesec dana. Također, postoji i dovoljno zamjenskih lijekova drugih proizvođača.
Trenutačno je situacija na farmaceutskom tržištu u Hrvatskoj bolja nego u ostatku Europske unije. Međutim, i mi imamo problema s nestašicama, koji su već nekoliko godina izraženiji nego prije pet ili deset godina. S pandemijom COVID-19 primijetili smo pucanje lanaca nabave. Došlo je do neobične situacije kada je potrošnja lijekova prvo značajno pala jer smo nosili maske, osobito se to odnosi na respiratorne bolesti.
Kad smo prestali nositi maske, uslijedila je eksplozija potražnje za lijekovima. Farmaceutska industrija, kao visoko regulirana, teško može u potpunosti zadovoljiti potražnju u kratkom roku kad dođe do takvih skokova. Naravno, postoji velik broj proizvođača, pa ako jedan nema određeni lijek, uskoči drugi.
Situacija ipak nije toliko loša kao što se percipira u javnosti, ali važno je da naši građani shvate da je farmaceutska industrija vrlo regulirana i da ne može preko noći otvoriti novu proizvodnu lokaciju.
Na primjer, da bi se sagradila nova tvornica, potrebno je četiri ili pet godina, a premještanje ili dodavanje nove lokacije proizvodnje traje više od godine dana. Mi nismo fleksibilni jer moramo dobiti odobrenja od HALMED-a ili Europske medicinske agencije – one moraju odobriti novu proizvodnu lokaciju ili novog dobavljača aktivne supstance, što zahtijeva vrijeme.
Također, stalni pritisak na cijene zbog referentnog sustava doveo je do povlačenja velikog broja lijekova s tržišta jer nisu više bili održivi za nastavak proizvodnje. Ovo nije slučaj s antibioticima koje ste spomenuli, ali proizvođači jednostavno više nemaju motivaciju proizvoditi određene lijekove. Ovdje leži veliki problem za zdravstveni sustav u Europi i Hrvatskoj, jer neki lijekovi jednostavno nestaju s tržišta.
Što to znači za pacijente? Što kad proizvođač odluči prestati proizvoditi lijek zbog nedostatka profitabilnosti, oni mogu ostati bez potrebne terapije?
Postoje novi lijekovi koji dolaze na tržište, ali mnoge zlatne stare terapije nemaju pravu zamjenu. Iako postoje slični lijekovi koji liječe iste bolesti, svaki pacijent mora primiti najbolju terapiju koju liječnik propiše. Europska unija već radi na strategiji kako osigurati povećanje samodostatnost i dostupnost starijih lijekova.
Mi smo, kao udruga proizvođača lijekova pri HUP-u, predložili automatsko korigiranje cijena lijekova zbog inflacije, što je model koji već postoji u nekim zemljama poput Portugala, Češke i Njemačke. Nažalost, naš prijedlog još nije prihvaćen, ali smatramo da je to dobar put kako bi se ublažio trend povlačenja određenih lijekova.
To bi bilo jednom ili više puta na godinu?
Jednom godišnje bi bilo dovoljno, iako trenutačno HZZO omogućuje korekcije cijena za pojedine proizvode, ali to je manje transparentno. Cijene su porasle na apsolutno svim ulaznim troškovima u proizvodnji, a mi smo predložili da se korekcija primijeni barem na najjeftinije lijekove kako bi se sačuvala njihova dostupnost. Ako to ne bude moguće, proizvođači će biti prisiljeni na odustajanje od proizvodnje pojedinih lijekova, što se već događa.
Jeste li u Plivi morali odustajati od nekih lijekova i kojih?
Odustali smo, ali s obzirom na to da zakon zabranjuje spominjanje konkretnih imena lijekova, ne smijem ih imenovati. U posljednjih smo nekoliko godina odustali od desetak lijekova jer ih nismo mogli cjenovno održavati ili je potražnja bila toliko mala da se ne isplati proizvoditi.
Tu je i regulatorni razlog – morali smo povući pojedine proizvode s tržišta zbog prisutnosti spojeva nitrozamina. To su spojevi koje konzumiramo u suhomesnatim proizvodima ili drugim oblicima hrane, ali je neprihvatljivo da se nalaze u lijekovima koji se uzimaju kroz duže razdoblje, čak i u tragovima. Do promjene regulative je došlo jer analitičke metode stalno napreduju, i ono što prije 20 ili 30 godina nismo mogli vidjeti, sada otkrivamo, zbog čega su nam nametnuti dodatni regulatorni zahtjevi.
Nitko ne postavlja pitanje što je s hranom koja sadrži iste nečistoće i spojeve.
To je globalni i europski problem, te vidimo da se u farmaceutskoj industriji podiže ljestvicu zahtjeva radi što bolje zaštite pacijenata, a mnogi proizvođači ne mogu zadovoljiti nove standarde. Trebalo bi ulagati u reformulaciju tih proizvoda i dodatno ispitivanje što je izrazito skupo, pa se to ne isplati za stare lijekove čija je cijena bila na rubu održivosti.
Tijekom pandemije, Teva (u čijem je sastavu Pliva) objavila je priopćenje na globalnoj razini, upozorivši na moguće ozbiljne nestašice lijekova, što se automatski odnosilo i na Hrvatsku, te da ćemo se na to morati naviknuti u budućnosti. Također ste tada navodili kako je pandemija upozorenje da smo se olako odrekli farmaceutske industrije u Europi i preselili proizvodnju u treće zemlje. Je li se što do danas promijenilo?
Mnogo se toga promijenilo. Objava se odnosila na Europu u trenutku zatvaranja nekih granica. Imali smo nekoliko kompanija iz Indije kojima nije bilo omogućeno izvoziti sirovine i materijale.
Srećom, to je kratko trajalo. Također, unutar EU-a, određene zemlje stavile su zabrane na izvoz zaštitne opreme i esencijalnih lijekova, ali taj je problem također brzo riješen u EU-u.
Međutim, Europa nije samodostatna u proizvodnji kritičnih sirovina za proizvodnju lijekova. U Tevi se 96% lijekova, koji se nalaze na tržištu Europe, i proizvode u Europi, i na to smo ponosni. No, kad govorimo o pojedinim sirovinama za proizvodnju lijekova, značajno ovisimo o dalekoistočnim zemljama poput Indije i Kine.
Europa treba raditi na tome da zadrži i vrati dio proizvodnje aktivnih supstanci, ali i drugih materijala u Europu. Sada taj dio proizvodnje nije u Europi jer trenutačno nismo troškovno konkurentni.
Također, imamo mnogo veće regulatorne i ekološke zahtjeve u smislu održivosti, što nas stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na dalekoistočne proizvođače.
Jesmo li išta naučili, je li se što u Europi promijenilo i izgradio neki pogon za sirovine?
Proizvođači rade na tome da imaju više odobrenih dobavljača. EU je donio mnoge zakone, direktive i smjernice, ali to je još većinom na papiru. Ne vidimo značajniji povratak proizvodnje sirovina u Europu. No, treba reći da je europska industrija, gledajući proizvodnju lijekova, najrazvijenija na svijetu, jer i američki proizvođači imaju svoje proizvodne pogone u EU-u. Situacija nije loša, ali za određene materijale imamo deficit i ne možemo ih dovoljno proizvesti, što bi trebalo promijeniti kako bismo postali samodostatni.
Za koga Pliva proizvodi lijekove?
Najvažnije pojedinačno tržište je ono u SAD-u. Naravno, to je i EU ako to tržište promatramo kao jedinstveno i Hrvatska. Ali mi izvozimo u sve europske zemlje, potom i u Izrael, ali i u Rusiju te Ukrajinu - koliko je moguće. Također izvozimo u Kanadu, Japan, ukupno u 65 zemalja svijeta, i na to smo ponosni.
Koji su trenutačno rokovi plaćanja u Hrvatskoj?
Nažalost, desetljećima imamo problem kašnjenja u plaćanju za lijekove. Trenutačno se lijekovi u ljekarnama plaćaju u roku od 120 dana, čak i koji dan kraće. Najveći nam je problem u bolničkom segmentu, gdje rokovi plaćanja znaju eskalirati i dosegnuti 300 do 400 dana. Bolnice prvo plaćaju liječnike, osoblje, struju, vodu, a lijekovi su na kraju. Potrebno je pronaći načine da se neodrživi rokovi plaćanja svedu barem na 100 ili 180 dana.
Jeste li ikad doživjeli suprotno, da su se rokovi skratili?
Često imamo sanacije pa se rokovi smanje s 400 na 180 dana, ali vrlo brzo se opet probiju.
U čemu je problem?
To je tema već 20-30 godina, ništa se ne mijenja. Problem je u tome što su rashodi u bolničkom sustavu veći od prihoda i čini mi se da je to posljedica nedovoljnih uplata u fond zdravstvenog osiguranja, možda i djelomično posljedica neefikasnosti bolničkog i zdravstvenog sustava.
Kako razgovarate s kolegama iz drugih zemalja kada im kažete da imate rokove naplate od 300 dana?
Teško im je to shvatiti i teško je to objasniti.
Ima li sličnih primjera u vašoj grupaciji Teva?
Mi smo vjerojatno među najgorima. Grupa zemalja koja je imala problema s plaćanjem su primjerice Rumunjska, Grčka, ponekad Italija. Nitko nema toliko produžene rokove plaćanja, primarno u bolničkom sektoru.
Drugi dio velikog intervjua s predsjednikom Uprave Pliva Mihaelom Furjanom čitajte na našim stranicama u nedjelju, 29. rujna.
