Završilo je finale svjetskog nogometnog prvenstva, završen je doček naših nogometaša. Završilo je i toliko spominjano i priželjkivano hrvatsko zajedništvo. Nije dugo trajalo, ako ga je uopće i bilo. Jer, što bi uopće podrazumijevao pojam "zajedništva"? To da prilikom nekog sportskog natjecanja svi Hrvati (zajedno) navijaju za predstavnike Hrvatske? Ako je tako onda je problem zajedništva lako rješiv.
Jednostavno bi trebali proglasiti moratorij na medijsko izvještavanje o svim političkim, ekonomskim i onim, za svakog pravog Hrvata najvažnijim, temama iz hrvatske povijesti. I fokusirati se samo na sport. Po mogućnosti na one sportove u kojima smo najbolji, ili u samom vrhu. Naravno svjetskom.
Ali i u tome treba biti pažljiv. Jer, već bi dočeci uspješnih sportaša, i njihove glazbene želje, mogli ugroziti krhko hrvatsko zajedništvo.
A sad ozbiljno. Zajedništvo Hrvata, ili bilo kojeg drugog naroda, obična je floskula koja ništa konkretno ne znači. Ako izuzmemo iznimne i rijetke situacije poput slavljenja velikih sportskih uspjeha ili pomaganja stradalima uslijed prirodnih katastrofa, većina tema s kojima se građani neke zemlje svakodnevno susreću ne samo da ne potiču zajedništvo nego često izazivaju duboke podjele pa i otvorene sukobe. Bilo da se radi o unutarnjoj ili vanjskoj politici, pravima radnika, ulaganjima u zdravstvo i školstvo, troškovima obrane, svjetonazorskim pitanjima, homofobiji, rasizmu, manjinskim pravima itd.
Hrvatsko "zajedništvo" od stoljeća devetog
Uostalom, nepostojanje zajedništva nije među Hrvatima (kao ni ostalim narodima) nova pojava. Naprotiv, u svim ključnim trenucima naše povijesti zajedništva nije bilo. I to skoro pa od stoljeća sedmog, ili da budem precizniji, od stoljeća devetog, kada je jedan hrvatski knez (Borna) dao na prevaru ubiti drugog (Ljudevita). Našlo bi se puno takvih primjera u stoljećima koja su slijedila, ali iz današnje perspektive najzanimljivije je ono prošlo, možda i najbremenitije odsutnošću zajedništva.
Tako npr. dok su neki hrvatski političari (u Zagrebu) 1918. bili skeptični prema ulasku u novu državnu zajednicu s Beogradom kao glavnim gradom, drugi su (iz Splita) prijetili da će Dalmacija, ako (ovi u Zagrebu) ne prestanu odugovlačiti, sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom. U ipak osnovanoj novoj državi neki će Hrvati postati hrvatski, a neki jugoslavenski nacionalisti. O posljedicama "zajedništva" iz 1941. i 1945. mislim da ne treba posebno trošiti riječi.
Bez obzira na "službenu istinu" potpuno zajedništvo nije vladalo niti među braniteljima tijekom Domovinskog rata. Hrvati koji su do rata bili pripadnici JNA ili dužnosnici Saveza komunista unatoč tome što su dobrovoljno pristupili obrani domovine često su se i nakon dokazivanja hrabrosti i lojalnosti suočavali s raznim sumnjičenjima, etiketiranjima i nemogućnostima napredovanja.
Upravo u Domovinskom ratu postavljeni, a kroz pretvorbu i privatizaciju nadograđeni, temelji stranačke podobonosti i nepotizma potaknuli su umjesto zajedništva nove podjele u hrvatskom društvu koje iz godine u godinu izgledaju sve teže premostive.
Neki žive u jednoumlju, a mnogi i u bezumlju
Zajedništvo Hrvata danas ne postoji, a ako mene pitate nit je moguće, niti potrebno. Jer zašto bi ja, i ljudi koji razmišljaju slično meni, osjećali išta zajedničko s onima koji imaju razumijevanja za zločine, ako su počinjeni iz "patriotskih" razloga? Bilo da su žrtve stradale u Jasenovcu ili Macelju, na Golom otoku ili Lori, po njemačkim ili osječkim garažama, ličkim i kordunaškim selima.
A bojim se da Hrvatska i dalje vrvi takvim "patriotima".
Što bi to ljude koji razmišljaju demokratski trebalo povezivati s onima koji žele živjeti u jednoumlju, a mnogi i u bezumlju? Kako bi trebalo izgledati zajedništvo između onih koji argumentiranim kritikama i prijedlozima nastoje učiniti svijet oko sebe boljim i pravednijim s onima koji na drugačija mišljenja reagiraju polupismenim uvredama i prijetnjama smrću.
A znam da Hrvatska danas nažalost vrvi i takvima.
Dakle, najnovije zazivanje svehrvatskog jedinstva po tko zna koji put dokazuje da smo društvo u kojem lakše prolaze pojmovi koji lijepo zvuče, a ništa ne znače od konkretnih djela. Jer umjesto populističkih i patetičnih poziva na zajedništvo bilo bi puno pametnije ljude pozivati na poštivanje pravne države, njezinih institucija i zakona, na obranu i unaprjeđenje ljudskih prava.
Posebno bi sve Hrvate i sve građane Hrvatske trebalo poticati na izgradnju društva u kojem će najvažnije zajedništvo biti ono kojim jedni druge prihvaćamo i poštujemo baš zato što smo različiti.
