Glavašević piše za Vijesti.hr: 'Vukovar danas više nije žrtva rata, već žrtva hrvatskog prosjeka'

Ove godine Hrvatska je proslavila dvadesetu godišnjicu završetka mirne reintegracije
Vukovara i ostatka hrvatskog Podunavlja, dakle, konačnu pobjedu u Domovinskom ratu. Taj je jubilej ostao u sjeni proslave godišnjice VRO "Oluja" i "Bljesak", kao što je, uostalom, slučaj svake godine. Mislim da je pitanje zašto više slavimo rat nego mir važno pitanje o kojemu trebamo razgovarati, ali ovaj tekst nije o tome. Za ovaj tekst važan je podatak da je prošlo dva desetljeća otkako je Vukovar potpuno vraćen u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Ratna šteta - kako ona mjerljiva u novcima, tako i ona mjerljiva u demografskim statističkim pokazateljima i kvalitativnim istraživanjima - bila je ogromna, ali od te 1998. godine do danas, u oporavak i obnovu života u Vukovaru uložena su zaista ogromna sredstva - ponovo, kako ona mjerljiva u novcima, tako i ona mjerljiva na druge načine. Ipak, unatoč svemu, Vukovar ne živi dobro. Mladi iseljavaju, etničke podjele suživot i atmosferu čine jako teškima, gospodarstvo je loše, poslova je malo i loše su plaćeni. Nedavno sam od jedne djevojke koja u Vukovaru živi čuo da se u Vukovaru svaka plaća preko 2300 kuna mjesečno smatra dobrom plaćom. Čisto za usporedbu, prosječna neto plaća u Zagrebu je ovaj mjesec bila oko 7200 kn. Ljudi, pogotovo oni mladi, iz Vukovara odlaze u tolikoj mjeri da je tržište nekretnina poplavljeno obiteljskim kućama, potpuno spremnima za život i opremljenima od poda do plafona, po cijeni po kojoj se, primjerice, u Zagrebu može kupiti tek 11 do 19 m2 stambenog prostora, i to računajući
nižu cijenu kvadrata. Zašto Vukovar živi loše?

Netko bi mogao reći da je 20 godina zapravo jako malo vremena za popraviti štetu nastalu u ratu. Onako na prvu, mislim da bismo se svi bili skloni složiti s time - ratna trauma, gubitak voljenih, progonstvo pa onda povratak, obnova, suživot s ljudima koje ste zadnji put gledali preko nišana - teško je odrediti broj godina potreban da se čovjek oporavi, ali dvadeset svakako zvuči malo. Nedavno sam imao prilike razgovarati o ovome s jednim prijateljem Talijanom. Pričao sam mu o svom rodnom gradu, o problemima, o tome kako nikako da stvari krenu naprijed, i rekao sam kako je dvadeset godina možda premalo vremena za oporavak. Rekao mi je da sam u krivu, i da je dvadeset godina zapravo jako puno vremena. Podsjetio me kako je, primjerice, Francuska (potpomognuta nemalim sredstvima iz SAD-a) već šest godina nakon konca Drugog svjetskog rata bila jedna od osnivačica Europske zajednice za ugljen i čelik - preteče Europske unije- zajedno s Njemačkom, s kojom je kroz povijest nebrojeno puta ratovala. Dvadeset godina nakon kraja rata, 1965. godine, i Francuska i Njemačka ratificirale su, u razmaku od nekoliko dana, ratificirale sporazum kojim su stvorene institucije Vijeća i Komisije Europskih zajednica. Dakle, dvadeset godina nakon kraja jednog od najgorih ratova u ljudskoj povijesti, zemlje koje su u njemu najviše stradale ne samo da su se punom brzinom oporavljale nego su zajedno gradile viziju jednog novog svijeta, u kojemu se ono što ih je skoro uništilo neće više nikada ponoviti. Ja ovdje ne želim crtati znak jednakosti, ali želim reći da se nad time debelo trebamo zamisliti. Očito ne postoji neka objektivna količina vremena koja mora proteći da bi stvari krenule na bolje nakon rata. Želim reći da je vrijeme da se pogledamo u ogledalo i kažemo to jasno i glasno: što god da smo radili tih zadnjih dvadeset godina, očito nije bila prava stvar. Očito smo negdje pogriješili. I ako želimo da u budućnosti bude bolje, moramo prestati tražiti isprike i početi tražiti greške. I onda ih moramo ispravljati. A Francuska i Njemačka nam mogu poslužiti kao putokaz. Ne, ne
mislim da imaju savršen recept, ne mislim da su "popili svu pamet svijeta", ali činjenica
očito su NEŠTO napravile kako treba jer u suprotnom danas ne bi bile uspješne zemlje, koje su motori pokretači Europske unije.

• 'Vratit ću se. Ja sam divlja trava koja nikada ne nestaje': Ovaj je čovjek postao simbolom vukovarske patnje
• Najveći problemi iseljavanje i nezaposlenost, a mladi se žale: 'Malo je mjesta za izlaske'

Nije točno da država za Vukovar nije napravila ništa

Druga stvar koju bi netko mogao reći, i vrlo često se može čuti, glasi ovako: država za
Vukovar nije napravila ništa. Političari se Vukovara sjete samo 18. studenog, a onda
zaborave na njega do iduće godine. I ova tvrdnja može zvučati točno… osim što nije.
Činjenica je da mnogi političari, osobito oni koji dobivaju glasove pomoću nacionalističkih podjela (ne bih ovdje sada nikoga imenovao jer to nije poanta teksta, ali ZNA SE koji su to) vrlo često na vukovarskoj tragediji prikupljaju političke poene. Hine suosjećanje a zapravo im uopće nije u interesu da Vukovar i njegovi stanovnici izađu iz uloge vječite žrtve u njihovom političkom narativu. Zamislimo samo na trenutak da je Vukovar po svim pokazateljima uspješan, sretan i gospodarski moćan grad na Dunavu - što je, uostalom, prije rata i bio. O čemu bi nacionalisti pričali? Na čijoj bi nesreći ubirali glasove? Činjenica je da je takvim političarima jednostavno u interesu da Vukovar ne uspije. To najbolje pokazuje primjer nesegregirane škole koju je u potpunosti financirala vlada Kraljevine Norveške (uložili su oko 2.5 milijuna eura!) - škole koja je bila u potpunosti obnovljena, dograđena, opremljena najsuvremenijom opremom, zaposlila ravnatelja… samo da bi ostala bez učenika, i bez budućnosti, jer su lokalni političari - i oni hrvatski i oni srpski - godinama ulagali ogroman napor da projekt propadne. Od izmišljanja birokratskih prepreka, preko kafkijanskog prebacivanja loptice na druge adrese, do plašenja roditelja raznim pričama o tome zašto ne bi djecu trebali poslati u školu u kojoj se uči suživot. Dakle, činjenica je da postoje političari kojima naprosto nije u interesu da Vukovar živi dalje, i to je sasvim sigurno jedan od razloga zbog kojih tome jeste tako.

Međutim, koliko god nacionalističko parazitiranje na grbači Vukovara bilo nemoralno i
doista štetno za grad, ne može se reći kako u Vukovar kroz godine nisu uloženi vrlo veliki novci - što privatni, a što novci poreznih obveznika - kao ni to da država nije pokušala osigurati posebne uvjete za razvoj Vukovara. Evo dva primjera: Vlada u kojoj sam služio kao pomoćnik ministra branitelja kreirala je Memorijalni centar Domovinskog rata u Vukovaru. Kroz taj projekt, u Vukovar je investirano preko milijardu kuna i stvoreni su uvjeti za stvaranje oko 500 radnih mjesta, uglavnom u proizvodnji hrane i u uslužnim djelatnostima. Ova, aktualna Vlada, upravo radi zakon koji bi, između ostaloga, trebao omogućiti lakše poslovanje poduzetnicima u Vukovaru, putem raznih poreznih olakšica i poticaja. Doslovno sve vlade, od osamostaljenja do danas, imale su posebnu brigu za Vukovar. Što je onda pošlo po krivu? Zašto nije bolje? Odgovor koji nudim glasi: Vukovar živi onoliko loše koliko cijela Hrvatska živi loše, samo što su sve posljedice zaostajanja i kaskanja Hrvatske u Vukovaru mnogo vidljivija, mnogo izraženija i mnogo razornija za zajednicu. Bez obzira na sav uloženi trud i novac, ne može u Vukovaru biti bolje nego u ostatku zemlje jer cijela zemlja živi loše, a pozicija s koje je Vukovar startao bila je mnogo lošija od prosjeka. Kako da se Vukovar razvija i raste, kad se ni ostatak Hrvatske ne razvija i ne raste? Kako da se u Vukovar, prepun dodatnih podjela i ratom razorenog društvenog tkiva, s lošom ekonomijom i ulicama punim droge, ljudi doseljavaju, kad se iseljavaju i iz Zagreba i iz Rijeke u kojima se živi mnogo, mnogo bolje u usporedbi s Vukovarom? Težak život u Vukovaru nas (a pogotovo nas koji smo za njega vezani osobno) mnogo više boli, ali uzroci za to danas manje leže u onome što se dogodilo u ratu, a više u onome što se događalo nakon što je rat završio. To možda boli čuti, ali to je naprosto istina.

Kako stvari učiniti boljima

Kako onda stvari učiniti boljima? Za početak, trebamo natjerati političare - prije svega
lokalne - da prestanu Vukovar pretvarati u muzejski izložak o Domovinskom ratu. Kako? Tako da stanovnici Vukovara počnu govoriti o najkonkretnijim problemima javno, izlaze na izbore i biraju one koji će im te probleme rješavati. Vukovar je prije rata bio uspješna, šarena živa zajednica, i to može biti opet. Što bi država trebala napraviti? Volio bih da ne napravi - ništa. Neka ne namjesti više niti jedan natječaj, neka ne troši novce poreznih obveznika za kupovanje glasova, neka ne parazitira na žrtvi Vukovara, i možda se nešto promijeni. A ako ostatak Hrvatske želi pomoći Vukovaru, treba prvo pomoći sebi. Život u Vukovaru postat će bolji kad život u ostatku Hrvatske postane bolji.