Ovaj tekst koji je napisala Silvana Menđušić i koji je izašao u Zborniku priča o Zagrebu ponavljamo u ovo doba kada mnogi neće za blagdane moći vidjeti svoje najbliže, podsjećamo na mnogobrojne pakete koji su se ovih dana brižljivo pakirali u kutije.
„Triba nositi kanotijeru. Na te bluzice, ako ne nosiš kanotijeru, triba ogrnuti pelicu, a ne teđubote šta ti nosiš.“
Kanotijera je potkošulja, pelica je krzneni kaput, đuboti su pernate jakne, a sve to izgovara tata (81), par minuta nakon što smo ga dočekali na zagrebačkom autobusnom kolodvoru gdje je iz Šibenika stigao redovnom linijom poduzeća Samoborček. Temperatura je kliznula ispod ništice, a tata je borac protiv propuha, te vječne prijetnje zdravlju i kondiciji svakog Dalmatinca, drugi tenor u zboru Katedrale svetog Jakova, koji je u mirovinu otišao bez dana bolovanja, uvjeren da se čovjeku koji plaća račune na vrijeme, vraća knjige u biblioteku, poštuje starije, pomaže susjedima i nosi kanotijeru, zapravo, ništa ružno u životu ne može dogoditi. Jer gore, uzaludno ga je pokušati uvjeriti u suprotno, postoji jedan solidan knjigovodstveni servis koji bilježi kako se tko ponašao pa prema tome izdaje i fakture. Inače, „gore“ je u tatinom rječniku oznaka za samo dvije ozbiljne adrese: Kraljevstvo nebesko i Zagreb.
Tatu, također, jako ljuti kad se za more kaže da je voda, jer samo netko bez duše i u pravilu s kontinenta može tako uvrijediti more. Uostalom, ako ćemo pravo, ne kaže niti on da vama da Trg bana Jelačića u prosincu sa svim onim jeftinim Bandićevim šatorima i štandovima i vulgarnim razglasom na Cvjetnom trgu liči na sajmište a ne na glavni gradski trg (a mogao bi da hoće, nego veli da je lijepo na Trgu, okićeno, ima svijeta, veselo je…), pa nemojte ni vi njemu, sretnete li ga, reći da je Jadran voda.
Najmanje jednom dnevno tata ide u šetnju. I kad je u Zagrebu ide napraviti đir i sretne poznate. Ponekad s prijateljima bistri razliku između Mediterana i Skandinavije. „Znaš li ti,“ započet će prijatelj tezu, „zašto su Skandinavci miroljubivi, a kod nas svako malo rat? Finac, kad se posvađa sa ženom, ne može uteći van ka ja, pa kad se vratim – mir: otišlo svako zlo i sve beštimje u ariju! Fincu je hladno, šest je miseci tamo led i zato mora mučat', ništa ne smi reć' ženi, jer mora ostat' s njom u četiri zida. Tako, jer su godinama u kući činili kuco, e tako su se oni naučili toleranciji.“
Ponekad se u tim raspravama vedrih penzionera razvije i sljedeća paralela: supruge su kao maslinici, a ljubavnice vinogradi. Naime, maslinu možeš godinama zapustiti, ali ona, kad joj pokloniš samo malo pažnje, vjerno rodi. U vinograd moraš ući više puta na godinu, obrezivati, prskati, paziti, maziti, a onda dođe tuča, led i od grožđa ništa. „A ti gore pazi što ćeš obrađivati,“ navodno je tom poukom o bračnoj vjernosti jedan otac savjetovao svog sina kad se ovaj ženio u Zagrebu.
Osim hladnoće, propuha i žena koje su kao vinogradi, tata i dobar dio njegove generacije boji se gladi. U onom ratu dida je otišao u partizane, Talijani su babu odveli u logor, a njega je poslalo na selo. Tih je godina naučio što je glad. Trebalo je dugo vremena da njegova djeca i unuci shvate kako iza pitanja „jesi gladan“ i „je li ti hladno“ stoji sva okrutnost i dobrota ovoga svijeta i da onaj tko te to pita nije zaslužio da okrećeš očima. Sve je i otišlo k vragu, dodat će se, kad smo počeli bacati kruh. Od kruha se prave barem mrvice ili se da na selo, za perad.
Zato je on, kao i stotine tata i mama od Makarske do Pule, od Vinkovaca preko Požege, najmanje jednom mjesečno na autobusnom kolodvoru.
Zna vozni red napamet, tamo već nekoliko desetljeća nosi pakete koje autobusom šalje kćeri koja živi gore.
Prvog se rituala pripremanja paketa koji se šalje gore sjećam iz sredine sedamdesetih. Slagao se mjesečni paket za brata, studenta strojarstva. Bio je to, valjda, prvi Dan Republike kad je brat javio da neće iz Zagreba doći za praznike pa je mama bila tužna. Bile su spremne puslice od bajama, torta arbežana, kuća je slatkasto mirisala na klinčiće, vaniliju, lovor i naribane korice limuna, a još su se radile i galetine za doručak, najobičniji keksi od prhkog tijesta koje se preko stroja za mljevenje formirao u rebraste trake, pa rezao u prutiće. Kako je tata predložio, u zadnjem smo plehu ispekli od tijesta formirana slova L-I-B-R-I, L-I-B-R-I i poslagali na vrh kutije tako da odmah, kad otvori poklopac, bude jasna poruka što se od studenta očekuje.
Roditelji djece koja u Zagreb stižu iz drugih gradova valjda ranije moraju stinuti srce što im dijete odlazi od kuće, pa im onda svu tu pretjeranu brigu treba blagim aršinom mjeriti. (Iako, bilo bi jednom zanimljivo pitati roditelje iz, primjerice savezne države Ohio šalju li pakete s hranom svom dvadesetogodišnjem djetetu koji studira na njujorškoj Columbiji. „Pusti ti Amerikance“, rekao bi vjerojatno moj tata. „Ne znaju oni šta je glad.“)
Sedamdesetih i osamdesetih su se još pisala pisma, telefoniralo se rijetko, paketi su se slali vlakom, vlakovi su znali kasniti po nekoliko sati, i u njima se pušilo.
Kasnije će se lakše, sigurnije i brže razmjena dobara provoditi autobusima, u modu će ući ručni hladnjaci koji su se najprije osamdesetih kupovali od Poljaka i Čeha koji su došli na ljetovanje, onda će postati popularne one ogromne plastične torbe s bijelim, crvenim i plavim prugama, a sad je i pakiranje gotovih jela i sezonskih namirnica puno lakše otkako se plastične posude raznih veličina i oblika mogu naći u svakom boljem supermarketu. „Mogli bi se nakon svega zaposliti kao tehnolozi u Ledu,“ reći će tata komentirajući vještinu pakiranja i konzerviranja jela i namirnica koju su svih ovih godina slanja paketa morali svladali.
Mi, s druge strane, nismo svladali i naučili se oduprijeti jednoj čudnoj mjeri predostrožnosti: kada javi kad će autobus s paketom doći moj tata uvijek najavi dolazak najmanje četvrt sata ranije. U danima kada procijeni da će gužva u gradskom prometu biti veća kaže i pola sata ranije. Nikad ne provjerimo i uvijek čekamo više no što bismo trebali. Život u Zagrebu je stresan, „nikad ne znaš što se može dogoditi“, zaključuje tata i tako našim rasporedom upravlja iz Dalmacije ukalkuliravši sva moguća kašnjenja.
Autobusni kolodvor u Zagrebu, ružna građevina sagrađena pred Univerzijadu 1987., sumorno je i jadno jedno mjesto. Samo dva puta godišnje postaje najveselije mjesto u gradu. Pred Badnjak i pred uskršnje blagdane živahno je na dolaznom peronu kao na špici subotom. Oh, koje li se zgodno društvance kupi! Bude tu odvjetnika i stomatologa, sportaša i novinara, profesora i pisaca, poduzetnika i pjevača; srećom, urednici tabloida tu ne šalju fotoreportere, što je u redu jer prigoda je intimnija nego što se na prvi pogled čini.
Poneki su usvojili kaj, ali im je ono još tvrdo i odaje da nisu osnovnu pohađali na Trešnjevci, gospođama u Max Marinim kaputima ni plavi pramenovi kako ih vole izvlačiti ovdašnji frizerski saloni ne prikrivaju da su zapravo dinarski tipovi konstantno na dijeti i redovito na pilatesu, a da cijelo društvo zajedno postrojiš ne bi znali odgovoriti u sekundi koliko je tri frtalja šest.
Sve što je ikad stiglo u Zagreb, pa se u taj grad trajno zaljubilo i ostalo, tih je datuma na autobusnom kolodvoru. Bude hladno, ispušni plinovi štipaju sluznicu, premještate se s noge na nogu u polumraku dolaznog perona učeći napamet tekst reklame za novootvorenu kockarnicu s panoa nasuprot perona. (Inače, tata je dosta nezadovoljan brojem kockarnica u Zagrebu i da je on vlast u ovoj zemlji, svaki bi vlasnik otvorene kockarnice morao financirati otvaranje i rad jedne knjižare: oko za oko, knjižara za kockarnicu, ali o tome i drugim prijedlozima za bolju regulaciju grada drugom prilikom, srest ćete ga sigurno).
Čeka se autobus iz Imotskog, pa onda iz Dubrovnika, za deset minuta će Samoborček iz Splita, pa autoprijevoznik Brioni iz Pule… Čini vam se da će društvo u jednom trenutku zapjevati kao gospođica Iva, lik iz groteske Ive Brešana Nečastivi na Filozofskom fakultetu: „U se vrime godišta, slavlje nam se navišća, mnogo jela, mnogo pića, pršuta, sira, harambašića…“ Kako koji autobus stigne oveća se grupa u žamoru sjuri i sagne prema pretrpanim boksovima autobusa iz kojih umorni vozači, kao iz velikog trbuha, izvlače kanistre s vinom, boce s maslinovim uljem, pršute omotane u masni papir, kolute sira, bakalar al bjanko i salatu od hobotnice u prosincu, šparoge i prve rotkvice, artičoke i bob u proljeće, grožđe u jesen i očišćeni nar u staklenkama, smokve petrovke i žižule, ušećereni bademi i narančina kora…
Tu na dolaznom peronu shvatite da ste na kraju hranidbenog lanca, pa vas to istodobno ohrabri i rastuži. Ništa ružno ne može se dogoditi čovjeku kojem netko šalje paket s hranom i koji ima nekog tko će pitati kako je vrijeme gore kod vas. I još, preporučio bi moj tata, kad biste nosili kanotijere…
