Je li civilna zašita nakon potresa reagirala pravovremeno? Je li civilna zaštita uspješno koordinirala sve uključene na terenu - državne institucije, volontere i same stradale? Dva su to ključna pitanja koja nakon razornog potresa 29. prosinca 2020. koji je pogodio Petrinju, Sisak, Glinu i okolicu kolaju javnim prostorom.
Upravo je na ova dva pitanja u tekstu za časopis Politička misao odgovorio Robert Mikac, bivši zapovjednik Civilne zaštite (od 2012. do 2015. godine), danas docent iz područja sigurnosnih studija na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Suvremena civilna zaštita u svijetu predstavlja platformu zaštite i spašavanja ljudi, imovine, životinja, kulturnih dobara i okoliša, kritične infrastrukture i drugih vrijednosti države i društva, piše na početku svoje analize Mikac. Navodi kako je u Hrvatskoj treba promatrati u najmanje tri kategorije. Prva je ujedno i povijesna i odnosi se na doprinos civilne zaštite u Domovinskom ratu, druga kategorija je ustavnog i normativnog karaktera po kojoj je civilna u nadležnosti jedinica lokalne samouprave, a treća je organizacijske prirode.
Treba li im uvesti rok za djelovanje?
Mikac navodi kako se unutar civilne zaštite nalazi puno toga vrijednog i provjerenog - spominje kako Hrvatska predstavlja "zlatni standard" za sve države u Europi što se tiče združenog gašenja požara otvorenih prostora uz potpora letjelica Oružanih snaga, a navodi i Državnu intervencijsku postrojbu civilne zaštite Odjel Rijeka kao pozitivan primjer koja je po sposobnostima i rezultatima u samom vrhu specijaliziranih jedinica u Hrvatskoj.
"Hrvatska sukladno istraživanjima u koja se možemo pouzdati (poput određenog broja domaćih stručnjaka i izvještaja Eurostata), predstavlja visokobirokratiziranu državu, preusitnjenu na mnoštvo općina, gradova i županija, vrlo male razine učinkovitosti po svim razinama i linijama rada. Svakako, čast izuzecima. Ovo nije novost, no govori i o kontekstu civilne zaštite. Važno je naglasiti kako birokracija sama po sebi nema negativan predznak jer ona u jednoj imenici objedinjuje sve javne servise o kojima građani ovise i predstavlja temelj funkcioniranja svake države. Izazov nastaje kada je preglomazna i ima nisku razinu učinkovitosti obavljanja svojih poslova i obveza.
Zatim je značajno navesti kako svuda u svijetu tako i kod nas, sukladno teoriji Davida Graebera o besmislenim poslovima, nas obilježava čitav niz poslova koje radimo u našem društvu a nisu potrebni, troše vrijeme, resurse i energiju te ne pridonose ostvarivanju potrebnih ciljeva i svekolikom razvoju. Tako je i u civilnoj zaštiti. Jer civilna zaštita pored onog najvidljivijeg dijela koji se odnosi na operativne aktivnosti provodi i veliki broj poslova i zadaća koji nisu javno vidljivi, a neki od njih su i besmisleni. Sljedeće bitno su prioriteti i način njihove realizacije. Kada prioriteti nisu jasno postavljeni i osigurani resursi (ljudski, materijalni, tehnički i financijski) niti ne možemo očekivati napredak te se otvaraju besmisleni poslovi kako bi uposlili ljude da nešto prividno rade. Tako da bez jasne vizije, misije, strateškog planiranja, resursa i nadasve sustava gdje je potrebno sve to zajedno, svaka sredina, društvo i država su osuđeni na prosječnost i frustraciju. Hrvatsku općenito, a civilnu zaštitu specifično, možemo u značajnoj mjeri prepoznati u ovom okviru", piše Mikac.
Presjek našeg društva i institucija
Nastavlja kako civilna zaštita "predstavlja presjek našeg društva i institucija, niti je išta bolja, ali ni slabija od većine procesa koji se događaju u našem društvu. Mnoge naše institucije i procesi su građeni za prošla vremena i nemaju odgovore na brze i višerazinske izazove s kojima se susreću. U mnogim drugim državama je slična situacija, no kako mi naš život živimo ovdje htjeli bismo da stvari ovdje funkcioniraju brže i bolje što se nas samih tiče. U tome se vjerojatno svi slažemo. Druga tema se odnosi na brzinu pokretanja sustava. Brojna empirijska iskustva, teorijska znanja i simulacijski modeli potvrđuju da su visokobirokratizirani sustavi i institucije tromi u reakciji na iznenadan događaj. To nije ništa novo i slično se događa u cijelom svijetu. Što je viša razina birokratiziranosti i više rukovodećih kadrova koji nešto moraju odobriti, time je i reakcija sve sporija i sporija".
Navodi primjer Hrvatske gorske službe spašavanja kojoj je više puta ponuđeno da postane dio državno-institucionalnog sustava - time bi dobili više resursa, ali bi umanjili brzinu reakcije, slobodu djelovanja i spašavanje života ispred birokratiziranih procedura.
Što se brzine reakcije tiče, civilnoj zaštiti nije postavljen vremenski okvir u kojem očekujemo da će djelovati na terenu u odnosu na katastrofu. Primjerice, vatrogasci kod požara imaju normu od nekoliko minuta za izaći iz postaje nakon dojave. Kod liječnika i sestara govorimo o "zlatnom satu", nakon kojeg unesrećeni ima znatno nižu mogućnost preživljavanja. Mikac navodi kako bismo možda u kastastrofi svim ključnim državnim sustavima trebali dati rok od 24 do 48 sati da budu aktivirani, pokrenuti i stavljeni u funkciju.
Čitavu analizu bivšeg šefa civilne zaštite, docenta na FPZG-u, možete pročitati OVDJE.
