Danima nakon potresa na Baniji kruže priče o prekupcima koji za sitan novac kupuju stoku, ne mareći za situaciju u kojoj se stočari nalaze. To je na svojoj koži osjetio i Milan Vranjanin iz sela Luščani, na pola puta između Gline i Petrinje. On je prodao 10 krava za 400 eura po grlu, iako vrijede dva i pol puta više.
"Nisam mogao to izdržati. Slušati kako moje krave tužno muču od otežalih vimena, curilo im je mlijeko. Električne muzilice ostale su spljoštene. Pogledajte, ništa nije ostalo. I da su muzilice ostale čitave, opet ništa, kad nije bilo struje. Sve nam je o'šlo. Imali smo puno hrane za stoku, ali što vrijedi kad su krave ostale bez krova. Zabrinulo me kad nam je došao veterinar i rekao: 'Krave ne mogu dugo ovako, razboljet će se, dobit će upalu od nemužnje, skupo će vas koštati njihovo liječenje'. Katastrofa. Onda sam odlučio, iako to i nije neki izbor - moram ih prodati tom bjelovarskom prekupcu. Prodao sam deset krava, svaku za po 400 eura, a znam da vrijedi barem tisuću. Većina krava je imala samo par godina, najstarija krava bila je stara osam godina, ali poživjet će ona još par godina... Tražio sam 600 eura za svaku, ali prekupac nije htio ni čuti. 400 i gotovo, uzmi ili ostavi. Ostavio sam samo tri junca, oni se ne muzu. Samo da ih ne zatrpaju sad novi potresi", govori nam Vranjanin za Jutarnji.
Pale otkupne cijene
Nije on jedini iz sela koje broji šezdesetak kuća, od kojih je možda svaka četvrta ili peta nastanjena, a da se na ovakav način riješio izvora hrane i novca. Kaže kako je njegov susjed dan ranije prodao 109 ovaca. U potresu mu je stradala štala i kuća od dvjestotinjak kvadrata, tako da sada žive u mobilnoj kućici u dnu dvorišta. Vratio se, zajedno s obitelji, nakon rata te obnovio sve, osim stočarske proizvodnje. Vranjani kažu da život na Baniji više nije tako dobar kao prije rata.
"Pogotovo otkad se ovaj kraj više ne može nadati ikakvom otkupu od Gavrilovića koji je nekoć bio motor razvoja i izvor sigurnosti", priča obitelj, koja je nekad bila jedna od 6000 kooperanata Gavrilovića. S njima su imali ugovor o otkupu stoke, ali on je prestao vrijediti kada se tvrtka, koja se voli podičiti stoljetnom tradicijom, okrenula otkupu smrznutog mesa iz inozemstva.
Ipak, nekako žive od otkupa mlijeka. Iako im je Vindija nekad plaćala četiri kune po litri prvoklasnog mlijeka, sada ne uspijevaju dobiti više od 2,5 kune. Deset krava koje su prodali osiguravalo im je oko 4500 kuna mjesečno. Sad su ostali i bez toga, a jedini prihod im je 900 kuna poljoprivredne mirovine.
Udomljavanje stoke
Petrinjski paroh, protojerej Saša Umičević javnim je apelom pokušao spriječiti nepoštenu trgovinu stokom. "Molim vas, ne dajte svoju stoku nakupcima za minimalne iznose koje vam nude. Ministarstvo poljoprivrede organiziralo je skloništa, posreduje i za pravičan otkup stoke. Ljudi u stanju očaja rasprodaju svoje blago ni za što, a ako ostanu bez njega, jako će teško ispočetka", govori.
U pomoć stočarima priskočio je vlasnik OPG-a u Sjeverovcu kod Sunje, Rodoljub Džakula. On posjeduje imanje od 200 hektara s 80 krava, 20 junica, 150 ovaca, 100 svinja, 23 magarca i 15 konja. Dosad je već udomio stado ovaca i nekoliko krava. Predložio je da svatko od velikih uzgajivača u zemlji udomi stoku sa stradalih područja. Ipak, problem vidi u tome što država nije prikupila podatke od veterinarskih stanica o stoci te napravila plan zbrinjavanja. Istaknuo je kako su u stočarstvu ostali ljudi koji nisu mogli ništa bolje raditi. Smatra da je potres ubrzao raspad Banije, na kojoj zbog takvih stvari, drži on, nema razvoja.
"Nad dvije trećine OPG-ova stalno visi mač nad glavom kad će se ugasiti jer mnogi nemaju snage da se brinu o stoci i neisplativi su u svim kalkulacijama proizvodnje. Naša sela su stara i pusta. Nikako ne možemo stvoriti preduvjete da ljudi radije rade u poljoprivredi nego u komunalcu", zaključio je Džakula.
