U Netovom ljetnom serijalu poznate hrvatske ličnosti iz svijeta politike i showbizza progovaraju o najdražim ljetnim sjećanjima iz djetinjstva. Čega se prvo sjete kad pomisle na ljeto i djetinjstvo, čemu su se kao djeca najviše radovali i što je ono što im i danas izmami osmijeh na lice kad se sjete tog razdoblja - čitajte svakog vikenda na Net.hr
Unatoč tome što je skoro cijelo djetinjstvo ljeta provodila na gradilištu u Karlobagu gdje su joj roditelji gradili kuću, hrvatska europarlamentarka Biljana Borzan kaže da joj kao djetetu nije moglo biti ljepše. Njezini roditelji kupili su plac na moru 1971. godine kad se ona rodila. Naime, bila se jako razboljela i dobila tešku upalu pluća pa su liječnici rekli da je najbolje da boravi negdje gdje je zrak dobar da joj se oporave pluća.
"Roditelji su kupili plac i počeli su graditi izvan naselja. Mi smo došli među prvima. Najprije se cijelo vrijeme minirao teren, a mi djeca smo se u tom kamenjaru, na gradilištu, sami brinuli o sebi. Krenuli su od nule, nije bilo struje i vode, to je bio neki robinzonski život koji je meni kao djetetu bio prekrasan. Moja mama. doduše. nije sigurno toliko uživala, ali nama je to bila totalna fora. Snalaziti se u tom prostoru koji je potpuno neuređen. Tu su vrebale i zmije i sve ostalo, ali mi smo se djeca brinuli jedni o drugima, roditelji su gradili i nitko nije na nas obraćao pažnju", prisjeća se Borzan s velikim osmijehom na licu svojih ljeta iz djetinjstva.
To je bilo vrijeme, ističe, kad su svi pomagali svima.
"Kad se nekome postavljala deka, onda svi postavljaju deku. Vladalo je zajedništvo, ljudi su se intenzivno družili. Kad god bi se neki posao kod nekog završio, onda bi se slavilo. Nitko nije govorio "Neću ja sad ići tamo pomagati, ja sam došao na svoj odmor”, priča nam Borzan te dodaje kako je nakon tri godine od kupovine placa dignuta prva deka, a da su jedno vrijeme čak u nekom kombiju spavali.
Svi zajedno kod susjeda u jednoj sobi na metalnim krevetima
“Mislim potpuni šou. A znali smo spavati i kod susjeda. Kad bi rodbina došla pomoć gradit kuću onda bi nas po 14 ili 17, ne sjećam se točno broja, u jednoj sobi spavalo i to u krevetima na kat. To su bili oni bolnički, metalni kreveti. Pa ne bi susjed nama rekao "Znate, jedna je soba za suprugu i mene, a druga za sinove. Svi smo spavali kod njih dok se nisu završili radovi kod nas." prisjeća se Borzan te dodaje da je obožavala ići u Karlobag.
"Mislim, to nije bilo uopće atraktivno mjesto, nije imalo nekih sadržaja, ali nama djeci nikad nije bilo dosadno. Danas djeca često kukaju da im je sve dosadno, mi smo uvijek nalazili načine kako se zabaviti", prisjeća se Borzan te dodaje kako noć pred odlazak na more od uzbuđenja uopće ne bi spavala.
"Kad smo se poslije malo unaprijedili onda je moj tata znao nositi neki mali portabl televizor pa bi vadili akumulator iz auta pa ga pokretali na kleme jer ako je neka važna utakmica to se moralo gledati. I onda dođe 20 ljudi i svi prate utakmicu na tom malom televizoru. I svi zadovoljni", govori nam Borzan.
Kokoši kao kućni ljubimci - dok se ne pojedu
Struju su, kaže, dobili tek početkom '80-ih godina.
"Sigurno smo više od 10 godina živjeli bez struje. A kako je 80-ih bila nestašica mesa i nije bilo struje i ne možete tamo kupit svježe meso, a ne možete ponijeti nešto sa sobom jer nemate gdje zamrznuti onda bi moji roditelji nosili žive piliće i tijekom tog ljetovanja bi oni malo - pomalo klali te piliće i mi bismo to jeli", priča nam Borzan smijući se dok nam prepričava svoj život u Karlobagu tih godina.
" A moj tata je jednom prilikom ostavio vršu u dvorištu, a kako je unutra bio kruh, pilići su ušli u tu vršu. Oni su zapravo bili kao kućni ljubimci. Šetali su po naselju i navečer bi se vratili kući. I to su susjedi već znali", dodaje Borzan koja je u obiteljskom albumu pronašla i fotografiju pilića u vrši.
Ustupila nam je za objavu i svoju najdražu fotografiju iz toga doba za koju kaže da je tipična slika iz 70-ih godina koja točno opisuje kako se živjelo. Fotografija je snimljena kad je imala četiri godine.
"Oko mene hrpetina tog građevinskog materijala, a ja s tim šlaufom oko vrata u rukama držim ježeve, s velikim osmjehom na licu, sretna zbog dobrog ulova. A najsmješnije je što na nogama imam plastične natikače koje je mama napravila od sandala. To je bila standardna priča tada - kad prerasteš sandale, onda ti mama odreže onaj dio na peti i onda to postanu natikače. To što pola pete viri van - kao da je to važno. I naravno, ošišali su me kao zadnjeg kretena. Imala sam lijepu, malo kovrčavu kosu, ali tko bi se sad bavio s mojom frizurom. Pa bi me ošišali kao dječaka jer je to praktičnije. Ne mrsi se kosa, ne mora se raščešljavati, ne mora se ništa", ispričala nam je Borzan, te na kraju zaključila da joj ljeta kao djetetu nisu mogli biti ljepša.
