Početkom prosinca u okviru godišnjih konzultacija sa zemljama članicama, u Hrvatskoj je boravila Misija MMF-a, ali, naravno, zbog predsjedničke kampanje poruke su ostale prilično – ispod radara. Sugerira se ubrzanje reformi, za koje je od presudne važnosti „snažna podrška širih slojeva stanovništva“. Traži se i "suzdržanost" oko novih zahtjeva korisnika proračuna za dizanje plaća, govorio se i o reformiranju famoznih koeficijenata u javnom sektoru - da bi se nagrađivala izvrsnost i optimizirao broj zaposlenih.
Zoran Aralica, ekonomist, znanstvenik s Ekonomskog instituta u Zagrebu, u razgovoru za Net.hr, najnovije savjete MMF-a ocjenjuje kao „savjete oko kojih se manje-više svi slažu“. No, izazov je kako implementirati suzdržanost oko novih zahtjeva korisnika proračuna. “To je izazov za ovu Vladu jer su se koeficijenti poprilično netransparentno mijenjali po pojedinim ministarstvima, a upravo to je nagnalo obrazovni sektor koji je najveći državni sektor na akciju povećanja koeficijenta u trenutku kada se predsjednička kampanja zahuktavala i kada je proračun za posljednju godinu mandata bio u postupku donošenja.“, komentira Aralica.
Upozorava da Hrvatska značajno zaostaje za europskim zemljama u svojevrsnoj analitici sustava, jer da bi se nagrađivali izvrsnost i optimizirao broj zaposlenih, potrebno je, kaže Aralica, poznavati što su „inputi, outputi, kao i što su ishodi i, ono što je najteže, tko je taj tko će koristiti outpute i ishode po pojedinim dijelovima javnog sektora.“
Kako reformirati javni sektor?
A to se za mnoge dijelove javnog sektora - ne zna. Drugo, na razinama ministarstava moraju postojati sektori koji će razvijati analitiku kako bi mogli odgovarati na izazove europeizacije procesa stvaranja javnih politika, a koji se zasnivaju na "evidence based" principima (za svaku odluku potrebna barem u manjoj mjeri analitička podloga, op.a.) a tako nešto je tek u povojima u Hrvatskoj. U tu svrhu je donesen Zakon o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske krajem 2017., ali nedostaje ozbiljna implementacija.
„Reforme javnog sektora su uglavnom rad s ljudima u tim sektorima. Radi se o unapređenju njihovih vještina u cilju stvaranja rezultata rada od kojih će šira zajednica imati društvene i ekonomske koristi, a to je nešto što se u Hrvatskoj ne radi sustavno. Takva načela unapređenja javnog sektora svaka vlada pokušavala izbjeći, jer je lakše graditi infrastrukturu. Učinci su veći i brže se vide u javnosti. Drugi su problem institucije na kojima dosadašnje vlade grade svoj legitimitet i oko kojih se vode nadmetanja. Radi se uglavnom o represivnim institucijama, primjerice vojsci i policiji, tako da ove tzv. "soft institucije" - obrazovanje, zdravstvo, sport i kultura - u široj okolini imaju manji ponder značaja“, komentira Aralica.
I kod aktualnog pokušaja reformiranja obrazovanja kritika ide u smjeru da je struka izbačena iz procesa reforme i da je to, u osnovi, politički projekt. „Sve dok postoji pretjerana uloga politike nad svakom institucijom i dokle se za svaku instituciju zna čija je, odnosno pod kojom je strankom, jako je teško govoriti o nekakvom pomaku naprijed u javnom sektoru. Promjene naprijed može proizvesti politika, ali uvažavajući ostale dionike u procesu stvaranja javnih politika, posebno stručnjake u tom području, a u manjoj mjeri stranke pod čijom kontrolom su pojedina ministarstva.“, smatra Aralica.
U Hrvatskoj još živi mantra kako su EU fondovi pokretači privrede
MMF također očekuje odlučnije mjere za jačanje gospodarstva nakon dugotrajne recesije, i upozorava da se Hrvatska ne bi smjela predugo oslanjati na „sreću“, osobito onu koju ciklički donosi rezultat u turizmu, očekuje se jačanje investicijske klime, ali i ozbiljnije mjere za sređivanje hrvatskog negativnog demografskog tjedna. Zoran Aralica smatra da jačanje investicija nije moguće „bez zajedničkog usklađenog djelovanja na razini Vlade, zajedno sa svim dionicima u državi koji su zaduženi za to, uključujući i Sabor i HNB.
„Nemoguće je provoditi politiku promicanja investicija, a s druge strane poticati rentijersku privredu kroz fiskalnu politiku ili oduzimati sebi prilike vođenja monetarne politike. Problem je i to što u Hrvatskoj nedostaju institucije u kojima bi se okupljali dionici različitih profila i radili na izradi i implementaciji programa iz različitih područja, sektora. Kod nas su takva tijela u pravilu povezana s korištenjem EU fondova, a to može biti samo privremena mjera, a nikako ne trajno rješenje. Osobno sam bio na znanstveno stručnom skupu u Varšavi o tranziciji u ekonomiji gdje je jedno od osnovnih polazišta bilo kako nacionalna ekonomija treba promicati nacionalne investicije u većoj mjeri jer na taj način mogu lakše doseći standard EU, ponajprije u visini prosječne plaće. Na sličnim načelima je stvorena i Višegradska deklaracija iz 2018. u kojoj nove članice EU jasno govore kako ne žele više slušati vodeće zemlje EU i biti u osnovi biti lokacije gdje će se sastavljati njihovi proizvodi.
Indirektno, ova stajališta su i kritika prema EU fondovima kao pokretačima privrede tih zemalja. A kod nas još živi mantra o EU fondovima kao pokretačima privrede. U Hrvatskoj ne postoje nacionalni programi, financirani iz RH proračuna, koji bi bili usmjereni na promjenu strukture privrede i EU projekti često ne dovode do jačanja nacionalne strukture privrede već pokušavaju sagraditi usporednu strukturu koja je u konačnica slabija od one koja bi bila sagrađena vlastitim naporima. Hrvatska je iza Istočne Njemačke bila "najučinkovitija" u gubljenju radnih mjesta u prerađivačkom sektoru. Nažalost, postojeća struktura je ograničena u kontekstu primjene suvremenih praksi povezanih s Industrijama 4.0.“, opisuje Aralica hrvatske probleme u trasiranju bolje investicijske klime.
„Zvuči gotovo nevjerojatno da je agencija za investicije gašena više puta u proteklih dvadesetak godina. Vjerojatno smo jedna od rijetkih zemalja koja nema takvu agenciju. A radi se o agenciji koja bi morala biti u stanju operacionalizirati investicijsku odluku, pratiti investitora ako je važan za RH. Kod nas jedva da postoji rasprava o tome kakve investicije trebamo, a kamoli da postoje skupine koje donose strateške odluke koje mogu promicati razvoj npr. biotehnologije ili nanotehnologije, ili bilo kojeg područja.“, kaže Aralica.
On je, primjerice, kao dio znanstvenog tima s Ekonomskog instituta u Zagrebu, zajedno s kolegama sa Sveučilišta u Dubrovniku radio na temi moguće reindustrijalizacije Hrvatske (projekt REINDUCE, financiran sredstvima Hrvatske zaklade za znanost - HRZZ). No, kaže, HRZZ ne potiče da se to što istraže znanstvenici usmjeri dalje, da se znanje koje su platili hrvatski porezni obveznici usmjeri prema rješavanju otvorenih pitanja. „Bez postavljanja investicija na prioritetno mjesto unutar agende ekonomske politike, bez postojanja jasnih mehanizama programa koji će omogućiti stvaranje novih investicija, bez usklađenosti različitih dijelova javnih politika koje neće kažnjavati rad, i poduzetnika i njihovih zaposlenika, i nagrađivati ortački kapitalizam, teško je očekivati promjene.“, kaže Aralica.
Politika treba preispitati postojeći ekonomski sistem
Na pitanje hoće li činjenica da je 2020. godina izborna godina osujetiti moguće pokušaje gospodarskih reformi, ili one zapravo niti nisu bile u planu, Aralica odgovara da su „izbori logičan izgovor u hrvatskom kontekstu“.
„I kada nema izbora stvari se jako sporo mijenjaju u Hrvatskoj, posebno u područjima javnih politika koje bi trebale pomoći rastu produktivnosti privrede a što je usko povezano s investicijama. Ne smije se smetnuti s uma da čitav niz neformalnih institucija utječe na visinu investicija, ponajprije tu mislim na razinu percepcije o korupciji kao i percepciji o učinkovitosti pravnog sektora, posebno onoga dijela koji se odnosi na privatno vlasništvo“, komentira Aralica.
Zoran Aralica smatra da promjene neće posve izostati, da će u sljedećem razdoblju postojati određena dinamika promjena ali one će ići prije svega u smjeru veće iskoristivosti EU fondova – oko toga će se graditi i strateški dokumenti. No, izostat će pravi, suštinski potezi. „Bilo bi korisno da politika pokuša preispitati postojeći ekonomski sistem i da se da odgovor zašto smo u ovom trenutku na začelju EU zemalja prema kriteriju BDP po glavi stanovnika. Vrijeme je da utvrdimo koji su faktori zaostajanja.“, sugerira ekonomist Aralica.
„Zastrašujuće je da je trend usporednog zaostajanja kod nas u manjoj ili većoj mjeri prisutan od kada su rađene prve usporedbe BDP-a na razini Europe, od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, o čemu je pisao kolega iz Slovenije, Bogomir Kovač. Nažalost, nitko u posljednjih dvadeset godina ne razmatra cjelinu, svi se hvataju pojedinih mjera i aktivnosti.“, zaključuje Aralica.
