Predsjednik Zoran Milanović pobijedio je na siječanjskim izborima s više od milijun glasova čime je srušen mit o nedostižnoj popularnosti desnice među biračima. Jasno je i kako je dio desno orijentiranih građana glasom podržao Milanovića, ali generalni smjer kojim su krenuli glasači signalizirao je da lijevo-liberalna politička scena u izbornu godinu ulazi s potencijalno velikim kapitalom.
No, da bi se barem veći dio podrške koju je osvojio Milanović zadržao i pretočio u pobjedu lijevo-liberalnih snaga na ovogodišnjim parlamentarnim izborima, bit će potrebno puno više od uzdanja u pretpostavku kako će Milanovićevi birači automatski podržati Davora Bernardića i njegov SDP s pratećim uobičajenim koalicijskim partnerima (HSS, IDS, Glas, umirovljenici).
I prema posljednjim istraživanjima anketne popularnosti stranaka, SDP još uvijek vodi pred HDZ-om, ali se razlika u postocima kreće na razini statističke pogreške i ne dopušta lijeno sanjarenje o izbornoj pobjedi. Premda su poraženi na predsjedničkim i izborima za Europski parlament, HDZ i desnica u Hrvatskoj su i dalje snažni, glasni, financijski i medijski moćni unatoč velikim previranjima kojima svjedočimo na tom političkom polu zbog izbora u HDZ-u.
HDZ u prednosti jer kontrolira proračun
Više puta smo se uvjerili kako se HDZ zbilja brzo konsolidira nakon lomova pa nema razloga da se to ne dogodi i ovaj put, a valja voditi računa i kako HDZ još uvijek ima bolji koalicijski potencijal od SDP-a. Činjenica jest da taj potencijal počiva prvenstveno na političkoj trgovini, međutim, pri formiranju vlasti to postaje sporedno pitanje. HDZ i danas vlada ne zato što Andrej Plenković ima genijalan program već zato što je znao Ivanu Vrdoljaku, Miloradu Pupovcu i Milanu Bandiću ponuditi cijenu koju oni nisu mogli odbiti.
HDZ će do izbora kontrolirati državni proračun i to je jedna od njihovih velikih prednosti nad SDP-om u predstojećoj izbornoj utakmici jer imaju konkretna sredstva i mehanizme za kupnju glasova i koalicijskih partnera. Bernardić i birače i partnere trenutačno može kupovati samo obećanjima.
A njegovi su partneri slabi - ključni SDP-ov partner HSS Krešimira Beljaka jedva bi samostalno prešao izborni prag, baš kao i Hrvatska stranka umirovljenika na čiju podršku Bernardić računa. Ne rasporedi li ih Bernardić visoko po izbornim listama, ekipa iz Glasa mogla bi nestati iz parlamentarnog života. Sve to nije dovoljno za pobjedu.
SDP i ljevica mogu se pobijediti na parlamentarnim izborima samo stvaranjem široke platforme koja bi okupila sve relevantne lijevo-liberalne snage. Međutim, ne čini se kako Davor Bernardić o tome uopće i razmišlja, a veliko je pitanje i bi li bio u stanju okupiti tako šarenu političku ekipu oko zajedničkog cilja.
Pojedinačno su Start Dalije Orešković, platforma Možemo, stranke Pametno i Radnička fronta prilično slabi (premda jači nego se mislilo, kako će pokazati predsjednički izbori) i malo je vjerojatno da bi samostalnim nastupima osvojili saborske mandate, ali imaju istaknute "nepotrošene" i sposobne pojedince, politike i respektabilnu podršku birača, s kojima bi sposoban lider lijevo-liberalne scene znao što bi. Davor Bernardić, nažalost, ne zna što bi s njima i zato bi, između ostalog, i mogao izgubiti izbore.
Bernardić ne dopire do velikog dijela birača
Hrvatska je u dubokoj krizi, institucije su se urušile, korupcija izjeda samu srž društva i osvoji li ljevica vlast, morat će graditi sve ispočetka, na razvalinama koje za sobom ostavlja HDZ. Unatoč trendu rasta popularnosti, SDP još uvijek vuče teret pogrešaka ranijih vlada i nedostaje mu radišnih kadrova. Desetak aktivnih saborskih zastupnika poput Sabine Glasovac, Arsena Bauka, Peđe Grbina ili Joška Klisovića nije dovoljno da bi se dovoljan broj birača uvjerio kako je postojeći SDP najbolji izbor. Iduća vlada morat će u radikalne reforme, a za to će trebati i široku i snažnu podršku. Može li je Davor Bernardić zadobiti kao premijerski kandidat? Teško.
Bernardić relativno dobro vodi stranku, ne uspijeva, međutim, osvojiti mase ni proširiti krug političkih partnera pa se posve pogrešnom čini njegova tvrdoglava odluka da bude SDP-ov kandidat za premijera. To ne znači da on možda i ne bi bio dobar premijer, ali činjenica jest da Bernardić ne dopire do velikog dijela birača i da je, ustraje li na dosadašnjoj taktici, jako malena vjerojatnost kako će baš on nakon parlamentarnih izbora biti na poziciji vladara Banskih dvora.
Stranka koju vodi ima na raspolaganju još barem troje jako dobrih premijerskih kandidata koji bi vjerojatno mogli osvojiti birače koji nisu standardni birači SDP-a i koji, prema dosad viđenom, znaju razmišljati šire i dalje od uskih interesa Iblerova trga.
Da, ne bi bilo jednostavno voditi Vladu bez da se s predsjedničke pozicije kontrolira stranka, ali bilo bi dobro imati jakog stranačkog predsjednika i jaku premijerku/premijera jer bi se proširila mogućnost snubljenja novih političkih partnera, procesi donošenja odluka bili bi demokratičniji i ojačala bi se važnost parlamenta.
Bio bi to demokratski iskorak koji bi posve sigurno osvojio simpatije glasača i kojim bi se pokazalo kako vodstvu najjače stranke lijevo-liberalnog spektra funkcije same po sebi nisu jedina svrha. Na kraju krajeva, bio bi to način da nas aktualni lider SDP-a uvjeri kako mu jedini cilj doista nisu formaliziranje velike koalicije s HDZ-om i puko uhljebljenje postojeće garniture s Trga Drage Iblera.
