Premda su zaslužni za jedan od SDP-ovih najtežih izbornih poraza u povijesti i premda nemaju nikakvih šansi za skoro ponovno ovladavanje strankom, bivši predsjednik Davor Bernardić i kompanija odlučili su do posljednjeg daha nastaviti razarati SDP. Takva razina političke (auto)destrukcije nije viđena još od kasnih devedesetih i raskola u HSLS-u, koji je na koncu rezultirao i potpunom marginalizacijom ne samo HSLS-a nego i liberalnih političkih opcija uopće. Nastavi li SDP s unutarstranačkim ratovima, izvjesno je da će ista sudbina u trećem desetljeću 21. stoljeća zadesiti i socijaldemokrate.
HSLS je, podsjetimo, devedesetih bio najjača opozicijska stranka. SDP danas u Saboru ima samo 34 zastupnika, još uvijek je najbrojnija oporbena opcija, ali kad vidimo da mira među njima nema ni nakon što je SDP izabrao i novog predsjednika i novo vodstvo stranke, teško možemo govoriti o najsnažnijoj stranci opozicije. Štoviše, mogli bismo reći da su trenutačno najslabija karika.
Jer, Bernardić i kompanija su u gubitnički osvetnički pohod krenuli u trenutku kad se Hrvatska suočava i s potpunim rasapom institucija i sa zdravstveno-gospodarsko-socijalnom krizom izazvanom pandemijom koronavirusa; u trenutku kad konačno bilježimo ujedinjavanje parlamentarne opozicije u borbi protiv korupcije. Umjesto da budu predvodnici tog ujedinjenja, zbog dijela SDP-ovaca opsjednutih vlastitim stražnjicama, upitno je hoće li se ideja o zajedničkoj antikorupcijskoj oporbenoj politici uopće i održati na životu.
Bernardićeve gladne godine
HDZ, naravno, čini sve da zaustavi osnivanje saborskog istražnog povjerenstva koje bi se bavilo uzrocima i posljedicama afere Janaf, jednog od najvećih korupcijskih skandala uopće, ali čak i da se antikorupcijsko istražno povjerenstvo ne osnuje, zajednička antikorupcijska politika opozicije mogla bi se održati pod uvjetom da SDP-ovci opći interes pretpostave sitnim karijernim interesima.
Da nije riječ o Bernardiću i njegovim ljudima bilo bi apsurdno što trenutačno glavna prepreka uspjehu opće oporbene antikorupcijske političke platforme nije zemaljski i podzemni pritisak HDZ-a niti ideološki prijepori, nego raskol u SDP-u koji prijeti potpunim raspadom. Ali, uzmemo li u obzir četiri Bernardićeve gladne godine na čelu stranke, koje će se pamtiti po osipanju i članstva i parlamentarnog kluba, nepostojanju vizije, neradu i osebujnom političkom idiotizmu koji je omogućio da HDZ pobijedi na izborima unatoč okorjeloj korupciji, to da je upravo SDP crna točka opozicije zapravo je posve očekivan rasplet.
Sad se Bernardić i kompanija izvlače da bi sve bilo u redu i da ne bi radili probleme samo da su novi predsjednik Peđa Grbin i novo vodstvo tri smjene u Klubu zastupnika i saborskim odborima izveli nježnije, da su razgovarali s onima koje namjeravaju smijeniti. Možda su im trebali uručiti i molbu s povratnicom i 30 kuna biljega?
Rat do istrebljenja
Što god mislili o njemu, činjenica jest da su Grbin i njegova ekipa pobijedili na demokratskim unutarstranačkim izborima i da su kadrovske izmjene u Klubu zastupnika i po odborima bile posve očekivane i logične. Da Bernardić i kompanija imaju imalo političke kulture, sami bi novom vodstvu ponudili ostavke umjesto da su krenuli u rat do istrebljenja. Crveni karton dali su im i birači i članovi stranke, ali njih to uopće ne zanima. Žive u svom svijetu trgovine utjecajem, grabeži za foteljama i privilegijama. Četiri godine u tome su bili iznimno uspješni, pa zašto ne bi još četiri?
Rasap SDP-a započeo je još s aktualnim šefom države Zoranom Milanovićem koji nije podnosio unutarstranačku demokraciju, koji je počistio sve koji su mu se usudili suprotstaviti, a na vodećim pozicijama je držao ljude koji će na koncu biti upamćeni po tome što su se ispisali iz SDP-a i upisali u "žetončiće" te tako omogućili lagodnu vladavinu HDZ-a u prošlom mandatu. Bernardić je, ruku na srce, samo nastavio Milanovićevu politiku pogodovanja HDZ-ovom povratku na vlast i dugogodišnjem vladanju.
Hoće li Grbin uopće dobiti priliku?
Je li Peđa Grbin drukčiji? Čini se da jest, ali to zapravo ne znamo. Osvojio je nadmoćno povjerenje članova stranke i bio bi red da ga poražena unutarstranačka opozicija barem 100 dana pusti da radi u miru i pokaže kakav je SDP zamislio. Međutim, kakav je Grbin zapravo lider možda nećemo ni doznati, ako se ispune predviđanja o subotnjem raskolu na Glavnom odboru i novim unutarstranačkim izborima.
Ako je to scenarij koji će slijediti SDP-ovci, onda je najbolje da ta stranka zauvijek nestane s političke scene i prestane trošiti i vrijeme i resurse hrvatskih građana. HDZ-ova većina u parlamentu je tijesna i osvojio ju je s izlaskom birača manjim od 50 posto, ali zarobili su državu i propadne li antikorupcijska platforma opozicije, mogu trgovati mandatima kako im padne na pamet.
SDP-u su ostala samo dva rješenja. Ili će se konačno zbrojiti i zajedno prionuti radu za opće dobro i ojačati antikorupcijsku platformu u bitci za bolju Hrvatsku ili ćemo uskoro radosno klicati: SDP je mrtav, živjela opozicija!
