Za početak da razjasnimo neke stvari - dolazak Fleet Foxesa jedna je od najvažnijih stvari koje su se koncertnom Zagrebu dogodile u posljednje vrijeme jer posjeti bendova na vrhuncu slave još uvijek predstavljaju bolnu rijetkost.
Drugo, americana i njen prekrasan hibrid roots rocka, countryja i folka možda je i najljepši podžanr koji je ikad proizašao iz onog što smo, u nedostatku boljeg naziva, prisiljeni nazivati pop-rockom.
Na žalost, ekipa iz Seattlea predvođena gitaristom i pjevačem Robinom Pecknoldom spada među najslabije predstavnike americane zbog čega se teško othrvati dojmu da su njihove pozicije na sceni naprosto morali zauzeti neki drugi izvođači.
Da se poslužim metaforom, Fleet Foxes su bend za djecu fanova Jethro Tulla i nerijetko u sjećanje dozivaju grozomorne glazbene zločine Iana Andersona i njegovih kvaziprogresivnih rokera, kako zbog čestih uleta flaute, tako i zbog neobjašnjive potrebe da gotovo svaku pjesmu u jednom trenutku uspore i pretvore u dosadno a cappella prenemaganje.
Za razliku od njihovih glazbenih istomišljenika, Younga i Dylana u autorskom rukopisu Foxesa pronalazimo vrlo rijetko, no zato besmislica poput Mamas & Papas i neinspiriranog kopiranja Simona & Garfunkela ima koliko hoćete.
Sredinom sedamdesetih činilo se da su punkeri ovakve bendove zauvijek otjerali u zaborav. Ramonesi i Strummer su odavno mrtvi, a "djeca" njihovih tadašnjih neprijatelja rasturaju top-liste s obje strane Atlantika.
