''Ne mogu se sjetiti kakva sam bila prije. Tko sam bila, što sam htjela. Onda me na to podsjete prijateljice - da sam bila ambiciozna, da sam htjela biti profesorica, da sam htjela putovati i uživati u životu. Sada... Sada nisam ništa od toga. Moje ambicije su pale u vodu. Sve tone'', ispričala je žrtva silovanja za Jutarnji list.
Još mora trpjeti njegov pogled pun mržnje
Anonimna žena koja je odlučila progovoriti dok čeka pravdu, na ulici se i dalje mora mimoilaziti s čovjekom koji ju je silovao, mora trpjeti njegov pogled pun mržnje zato što ga je prijavila. Zbog traumatičnog događaja sedam puta pokušala se ubiti. Prije silovanja ni u najtežim trenucima nije pomišljala na suicid, priznaje i pokazuje duboke rane od žileta od zapešća do lakta.
''Rezala sam se. Uzduž i poprijeko. Samo da iskrvarim. Da umrem. Ali, dragi Bog me čuva'', kazala je sa suzama u očima. Dodala je kako joj sustav ne pomaže.
''Psiholozi i psihijatri misle da se sve može riješiti magičnim tabletama. Odbacila sam sve antidepresive jer smatram da nisam psihički bolesna osoba, već da imam traumu. Tablete na traumu dođu kao puder na prištiće. Traumu treba razraditi, a uzrok sankcionirati. I to je tako. Kao kad imate rak'', ispričala je.
''Maska mi je postala preteška''
''Nisam bolesna, ali sam traumatizirana. Sve žrtve nasilja poput mene nose masku. Kad izađem u grad, s prijateljicama, dok sjedimo i pijemo kavu, nitko ne može vidjeti što mi se događa, što je u meni. Svi vide moju masku, a meni je ta maska postala preteška'', rekla je žena za Jutarnji list.
''Nekidan sam se opet pokušala ubiti. Dođu ti dani, krenu fleševi, u glavi se vrte scenariji... Poludiš. Ne možeš više to podnijeti. Prije definitivno nisam bila ovakva. Zbog silovanja imam tri dijagnoze. Uskoro ću treći put u bolnicu. Prvi put sam otišla mjesec dana nakon silovanja i ostala sam gotovo tri mjeseca. Bila sam hospitalizirana na psihijatriji jer nisam mogla funkcionirati. On je u međuvremenu izašao iz pritvora i preko društvenih mreža mojoj obitelji upućivao prijetnje smrću. Prijavila sam ga, tražila zabranu pristupa, ali je sud to odbio, iako to nikoga ne košta'', komentirala je.
''Toliko čekam na taj sud da se bojim što će biti. Apsolutno me strah svega. Okrećem se za vlastitom sjenom. Po mraku više ne izlazim, napravim jedan đir biciklom i u devet sati sam u krevetu. Više ne tražim posao, nisam se prijavila na biro, iako volim rad, pogotovo s ljudima. Ali stvarno više ne mogu raditi. Jednostavno se bojim svega", kazala je.
''On huška nepoznate ljude protiv mene...''
Ispričala je kako je ovog ljeta svojeg silovatelja susrela u svojoj četvrti iako živi na drugom kraju grada.
"Došla sam na posao i ispovraćala se, a onda sam morala popiti tabletu za smirenje. Ali on na tome ne staje. Nedavno me susjed pitao što sam ja to imala s njegovim prijateljem, jer se poznaju još iz škole. Ja ga gledam, ne mogu vjerovati što me pita! Da zašto smo se mi razišli i što sam mu ja napravila? Pazite, on uokolo svojim prijateljima i poznanicima priča da smo bili u nekakvoj vezi, da smo bili par i da ja živim na visokoj nozi! On priča takve priče!? Gdje god se okrenem, širi tračeve o meni. Kako sam ja ovakva i onakva, kako sam ja ovo i ono... Mi nikad nismo bili u vezi. On me silovao sat vremena nakon što sam ga upoznala. On mene uopće ne pozna, ali zato dobro zna zašto radi to što radi. Jer on traži da bude društveno prihvaćen, a ja sam društveno izopćena. On je muškarac kojem su takve stvari dopuštene, a ja žena koja je zbog silovanja postala kurva. Zar sam ja tražila da me netko siluje? Zar sam ja to željela?'', prepričala je žena svoje stravično iskustvo.
Razmišlja, kaže, i o odlasku iz Hrvatske nakon što ova noćna mora prođe. Da jednostavno ostavi sve iza sebe.
''Sustav uništava svojom sporošću''
Jedno je vrijeme odlazila na redovita savjetovanja sa psihologom i psihijatrom izvan hospitalizacija, ali je osjetila da je to za njih postalo "samo posao" i trgovina lijekovima. Pomoć je iznenada dobila u jednoj vršnjakinji, mladoj ženi u dvadesetim godinama koja je nažalost prošla kroz isti pakao.
''Puno sam razgovarala s njom, ona me u nekoliko navrata spasila. Nju su isto silovali. Rekla mi je: ‘Nije to cijeli život, nisi ti za to kriva, niti te treba biti sram’. Rekla mi je za sud, da je išlo jako sporo jer je njegov otac imao veliki utjecaj u gradu, svi su ga poznavali, ali rekla mi je i da ne gubim nadu. Ali ja se osjećam usamljeno, imam podršku obitelji i prijatelja, ali opet kao da sam sama. Institucije, odgovorna tijela, ništa! A oni su zapravo sada najvažniji'', kaže i ubrzo dodaje: ''Naš sustav je takav da se na nas žrtve gleda kao na predmet, na broj u ladici. Tako se osjećam, kao broj u zatvorenoj ladici. Prošla sam psihologe, psihijatre, crkvu... Ali ujutro kad se probudim ponekad se sve čini tako uzaludnim. Mogu čak razumjeti žene koje ne prijave silovatelje. Ne znam kako je to s njihove strane, ali s moje je još gore. Odlučiš ga prijaviti, ideš s ciljem da odgovara za to što je napravio i što ti se onda dogodi? Prolaziš taj odvratni ginekološki pregled, daješ iskaz nekoliko sati, mučni detalji pa te ponovno odvode na mjesto gdje se sve to dogodilo, moraš forenzičarima objašnjavati detalje, gdje sam ja bila, gdje je bio on, kako mi je prišao, kako me svlačio, kako mi je raširio noge, zašto su mi stvari tamo ostale... Samo trauma, trauma i trauma. Iznova i iznova. Opet to sve prolaziti, te detalje, opisivanja, podsjećanja, iscrpljivanja...
Zaključuje kako sustav uopće ne mari kako se žrtva osjeća kada se mora vratiti na mjesto zločina na kojem je bila silovana.
"Na to mjesto nikad više ne želim doći! Da, on je za mene monstrum, ali sustav je takav da vas dodatno ubija, uništava svojom hladnom sporošću. Ubija vam nadu da ćete dočekati kraj, neko zrno satisfakcije. Kao da je stvoren i osmišljen za podršku tim gadovima, a ne žrtvama...''
