Premda se nije bitno odmaknuo od, za nijansu ipak boljeg prvijenca, drugi album Afiona iznova potvrđuje etno kao najzanimljiviji glazbeni pravac u Hrvata te osigurava grupi mjesto na samom vrhu istog.
Slabu točku debija, pomalo nestručne izvedbe makedonskih ora, izmijenjena postava benda riješila je angažiranjem virtuoza Aleksandra Jovevskog, stalnog člana skupine Monistra, i naslanjanjem na sporiji i svirački osjetno manje zahtjevan materijal.
Ostalo se ne mijenja: blago psihodelični "fajt" akustične gitare s tradicijskim puhačima, najsličniji onome što je davnih dana Steve Winwood radio s Trafficom, još predstavlja najjače oružje i osnovu zvuka Afiona.
Najljepši od "Čudnih svata" svakako su uvodna "Tica moja" čijem je gotovo srednjovjekovnom karatkeru uistinu teško odoljeti, iskrena tuga "Karanfila" i "Maklite momi" te, za okvire Afiona, skoro pa popistična "Ptica vuga".
Uglavnom, uspjeli su i drugi put zaredom, no u budućnosti bi novi glazbeni uplivi bilo svakako dobrodošli, ako ne i neophodni.
