Zar je moguće da je prošlo 20 godina? Da, od prve utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, odigrane 17. studenog 1990. godine u Zagrebu protiv SAD-a. Uz pobjedu 2:1 i slavlje na maksimirskom stadionu bilo je tridesetak tisuća gledatelja, makar danas nekih tristotinjak tisuća ljudi priča da je bilo na toj utakmici. Jer, to nitko ne može provjeriti, baš kao kao što za koncert na Woodstocku pet milijuna ljudi voli reći da su "oni upravo bili tamo"...
Uglavnom, tom utakmicom organiziranom u zaista nezgodno vrijeme, jer isti je dan igrala i mlada reprezentacija Jugoslavije protiv Sovjetskog saveza, počela je tradicija hrvatske nogometne reprezentacije, nogometnog predstavništva zemlje koja još službeno nije egzistirala kao država. No, država Hrvatska se slutila, a sjećamo se izjave kapetana u dvoboju protiv SAD – Zlatka Kranjčara. Nakon te utakmice je rekao:
"Ova će momčad kad joj se pridruže talentirani mladi nogometaši kojih imamo osvajati medalje na svjetskim prvenstvima".
Da, neki nisu sumnjali u slijed događaja, rekao je tada današnji izbornik Crne Gore, jedno vrijeme i Hrvaske. I nije bio u krivu stariji Kranjčar, osam godina kasnije hrvatska reprezentacija je osvojila brončanu medalju na svjetskoj smotri u Francuskoj.
Dvoboj Hrvata i Amerikanaca tog 17. listopada 1990. godine održan je u sklopu obilježavanja vraćanja spomenika Bana Jelačića na središnji zagrebački trg.
Uostalom, i sama ulaznica i plakat te utakmice bili su u znaku spomenika koji se tih dana nanovo postavljao na dotadašnji Trg Republike. Ulaznice je dizajnirao Vjekoslav Šutej, kao i dres s crveno-bijelim kvadratićima, što će uskoro, s modifikacijama, postati službeni dres hrvatske nogometne reprezentacije.
Izbornik reprezentacije bio je Dražan Jerković koji se mahom oslanjao na igrače iz inozemstva, a u sastavu Hrvatske bio je i Albanac Kujtim Shala i Slovenac Grega Židan koji su tada nastupali za Dinamo.
Sve ostalo je znano, prvi pogodak za Hrvatsku postigao je Aljoša Asanović, drugi Ivan Cvjetković, kao što je znano da izbornik Jerković za ovu utakmicu nije mogao nego skupiti tek 14 igrača. Napose što su mladi reprezentativci morali nastupiti za reprezentaciju Jugoslavije u kvalifikacijama, ali bilo je i onih koji su ignorirali poziv, jer vremena su bila takva...
Prva utakmica hrvatske reprezentacije prekrasna je uspomena koje se valja svako toliko sjetiti, zato nam baš ne ide u glavu zašto je ove godine, baš na obljetnicu, Hrvatski nogometni savez jednostavno preskočio obilježavanje tog povijesnog datuma za hrvatski nogomet. Ili su u Savezu toliko zaokupljeni predstojećim izborom za predsjednika Saveza, da je sve ostalo nebitno.
Da je ta utakmica, podsjećamo one mlađe, bila prava proslava posvjedočit će i podatak da je prije sučevog zvižduka na stadionu pjevao pokojni Tomislav Ivčić, u poluvremenu je koncert održalo Prljavo kazalište, a prepuno gledalište oduševljavao je stalan mimohod sinjskih alkara.
Kad je Hrvatska postigla prvi zgoditak, a bilo je to djelo Asanovića, danas pomoćnika izbornika Bilića, na stadionu se prolomila takva pucnjava da su Amerikanci s centra krenuli tek nakon tri-četiri minute, čekajujći da se stiša paljba.
Asanović je na tu utakmicu stigao iz Metza, s naredbom da se mora vratiti do ponoći. Zato je izašao već u 60. minuti trčeći na privatni zrakolov kojeg je sam platio. Za nagradu za postignuće prvog pogotka je trebao dobiti umjetničku sliku, tako je bilo najavljeno u protokolu, no do danas on tu sliku nije dobio.
Eto, mogao ju je dobiti sada, s dvadeset godina zakašnjenja, zaslužio je. Za igrača utakmica prolašen je maestralni Marko Mlinarić.
Nesumnjivo, reprezentacija je srasla uz narod koji ju je vjerno pratio na velikim natjecanjima, brojnim gostovanjima. A sve je počelo hladne listopadske večeri, skromno i ponosno, gotovo u ilegali. A mi to ne obilježavamo. Nevjerojatno koliko je to kod nas – vjerojatno.
Sramota!
Zato mi spomenimo dečke koji su u Maksimiru odigrali prvu utakmicu za Hrvatsku, a to su: Zlatko Kranjčar, Dražen Ladić, Tonči Gabrić, Zoran Vulić, Darko Dražić, Drago Čelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Gregor Židan, Kujtim Shala, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Mladen Mladenović i Marko Mlinarić.
Zar ih je bilo toliko teško još jednom okupiti, pitamo se...
