Nedirnuta priroda, jasno svjetlo, jednostavnost i izvornost uz nezaobilaznu primjesu melankolije u pravilu određuju sliku kakvu gajimo o sjeveru Europe. Dakako, ni umjetnost neće ostati pošteđena stereotipa: prirodu i mitove dugo vremena se romantično prenaglašavalo, sve dok avangarda šezdesetih, pop-art i konceptualna umjetnost, nisu unijeli pomutnju u taj zamišljeni sklad. Tek od sredine devedesetih, međutim, umjetnost nekoć periferne Sjeverne Europe predstavlja se i izvan svojih zemljopisnih granica, postavši, zahvaljujući poticajnoj kulturnoj politici svojih zemalja, ali i incijativi samih umjetnika, važnom sastavnicom međunarodne umjetničke scene.
Izložbom "Sjever", otvorenom 25. svibnja, bečki izložbeni prostor Kunsthalle vodi posjetitelje u vizualnu šetnju aktualnim umjetničkim krajolicima Finske, Švedske, Norveške, Danske i Islanda, dokumentirajući njihovu osebujnost kroz širok spektar zastupljenih umjetničkih formi, koje sežu od slikarstva i fotografije, preko video-arta i instalacija do virtualnih prostora, na primjeru tridesetak autentičnih stvaralačkih pozicija današnjice. Među autorima, čija djela čine postav ove dojmljive izložbe, nalaze se u nas
uglavnom manje poznata imena, kao što su Eija Liisa Ahtila, Elisabet Apelmo, Knut Asdam, Miriam Bäckström, Margrét H. Blöndal, Elina Brotherus, Henning Christiansen, Marie Louise Ekman, Öyvind Fahlström, Hreinn Fridfinnsson, Hulda Hákon, Jussi Kivi, Arthur Köpcke, Joachim Koester, Peter Land, Maria Lindberg, Ann Lislegaard, Esko Männikkö, Kari Mjatveit, skupine OLO i Superflex, Dieter Roth, Egill Saebjörnsson, Jan Svenungsson ili Elin Wikström, dok im se u videoprogramu pridružuju i neki poznatiji "nordijci" poput islandske pjevačice Björk. Važna uloga u sadržajnom određenju izloženih radova pripada aspektu narativnosti, pri čemu veliki mitovi usmene predaje nerijetko uzmiču pred osobnim mitologijama autora, obrađenima u formi samoeksperimenta kod Eline Brotherus ili Elisabeth Apelmo, dočim naracija, okrenuta prema izvanjskom svijetu, u obliku interaktivne, socijalne plastike, dominira djelima skupine Superflex ili Öyvinda Fahlströma, prožetim kulturom političkog dijaloga i generalne političke analize, koja se, objašnjavaju insideri, na Sjeveru doista može podičiti dugom tradicijom. Mladi umjetnici poput Egilla Saebjörnsona ili Sorena Martinsena plijene zgusnutim nabojem djetinjih sjećanja na mjesta poput panteistički animirinaih islandskih pejzaža, danskih komuna ili pak glazbene kulture šezdesetih, omogućujući iz retrovizične perspektive analizu sadašnjosti, lišene posljednjeg tračka utopije. Sentimentalno putovanje nordijskom šumom motiv je bilješki, filmova i likovnih radova Jussia Kivia i Petera Landa, pri čemu, kao i kod drugih predstavljenih umjetnika i motiva, nerijetko u prvi plan ulazi zamjetan raskorak između fenomenološke, snivane i zamišljene realnosti: Predmetima umjetničkog poigravanja u svijetu, u kojem ništa nije onakvo kakvime se čini, postaju ozbiljnost i melankolija, neumoljiva stvaranost i razigrana mašta, travestija prožeta humorom, pa čak i vlastito propadanje kao oblik stilske vježbe. Autori kao što su Knud Pedersen, August Strindberg, Sigurd Mathiesen, Henrik Ibsen i Hans Jaeger, ili pak redatelji poput Bergmana i Kaurismäkia, upozoravaju kritičari, mjestimice također prosijavaju iz totala izložbe, dajući naslutiti kontekste iz kojih bi se mogla steći nešto preciznija predodžba o aktualnoj "nordijskoj" atmosferi.
