I tako, vidjeli Europljani čudo koje je napravio ŤTitanicť, pa shvatili Ťmožemo i mi toť, i tako je nastala ova superraskošna trosatna sapunica.

Ista stvar kao i razne marisole, otimačice, kasandre i slična roba, samo s mnogo boljom glumom, scenografijom, kamerom, glazbom (što vrijedi i za gorenavedenu nepotopivu olupinu).

Rusi (koji uvijek moraju imati konja za trku s Amerima, čak i kad se ti Ameri zovu James Cameron), Francuzi (kojima je već dosta tog Hollywooda), Englezi (tu su zbog love), Talijani (ali ne Ennio Morricone). . . uglavnom, cijela ta gomila babica napravila je dijete koje, za divno čudo, i nije baš kilavo.

Jedna Amerikanka 1905. piše pismo svom sinu koji se školuje na West Pointu, i sjeća se kako je dvadeset godina prije toga išla u Rusiju sa svojim šefom prodavati parni stroj za sječu drva. Upoznala mladog zgodnog Rusa, bilo je što je bilo, mladi Rus zbog nje se zakačio s generalom i promptno završio u najvećem frižideru na svijetu, gdje je našao smisao života i živio dugo i sretno vitlajući britvom i škarama. Ona se, dakako, udala za svog šefa, ali ah, ta čistoća ljubavi i zajednička tajna koju ona dijeli s tipom što je zbog nje dvadeset godina štucao tuđe brkove na minus pedeset Celzija. . . Voljeli ste film u kojem je brod konačno potonuo? Probajte ovo. A tek ako ste od onih koji padaju na spike Ťmoja duša slavenskať - e, onda, "molodjeci" i "djevočke", trk u kino.

Što je pučina sinja morskaja spram šuma sibirskih. . .