Terorizam:dugi jezik kratkih cijevi

Znamo što je terorizam, zar ne? Jednostavno, kad se koristi nasiljem da bi se ostvario neki politički cilj. Kako kaže drevna kineska mudrost: Ubij jednog da bi oslobodio deset tisuća.
No, je li odista baš sve tako jednostavno s terorizmom, i, što je još važnije - imamo li pod konac 2000. godine uopće pravo biti toliko naivni? Gdje je granica između terorizma i borbe za slobodu? Htjeli mi priznati ili ne, to najčešće ovisi o ishodu borbe. Svaka država vlastite oružane pobunjenike smatra teroristima, no u slučaju da pobijede, postat će narodni heroji i bit će im podignuti spomenici, a atentati, diverzije i otmice preko noći će od terorističkih postati junačkim djelima. Turska za najvećeg terorista drži Ocallana, no da se osnuje država Kurdistan, on bi vjerojatno bio njezin predsjednik. Afganistanske se talibane dugo smatralo teroristima, sve dok nisu pobijedili. Da ironija bude veća, kamp u kojemu se, navodno, krio Osama bin Laden, a koji je bombardirao SAD, pomogla je sagraditi CIA kako bi poduprla borce protiv prosovjetskog režima. Irska IRA ne samo da nosi u nazivu ?armija?, po svojem ustroju, od činova nadalje, ona to i jest. Zašto? Efikasnost zapovjednog lanca jedan je razlog, ali će se u slučaju pobjede ona gotovo sigurno pretvoriti u vojnu strukturu. Teško je definirati terorizam kao djelovanje određenih organizacija i istaknutih aktera, no nije lakše ni s narodom ili samotnim pojedincima, čak kad i odgovaraju na nedvojbeno nasilje diktatorskih režima. Recimo, smaknuće Ceausescua. Je li to bio teroristički čin? Ne zaboravimo: radilo se o, po rumunjskim zakonima, legitimno izabranom i međunarodno priznatom predsjedniku. Bi li atentat na nekog kineskog komunističkog vođu, odgovornog za pokolj na Tienanmenu, bio terorizam? Da ili ne?
Što dalje, to teže: može li država biti počinitelj terorističkih akata? SAD, zna se, drži pod sankcijama nekoliko zemalja zato što daju podršku terorizmu. No, ako je atentat teroristički čin, što s neuspjelim atentatima na Castra, Gadafija ili Sadama koje je izvela SAD. Je li to terorizam ili rat? Može li se te ljude likvidirati bez suđenja, neovisno o tome što znamo o kakvima je riječ? I kakve to veze ima s međunarodnim pravom? Ako je riječ o ratu, jesu li ti državnici napali SAD? Pitanja mnogo, odgovori neuvjerljivi, a pojam terorizma ipak nije tako neupitan kako se na prvi pogled čini.
Nije samo pojam klimav nego je i slika od koje polazi mutna. Teroristički napadi u Alžiru toliko su učestali da se više nitko na njih ne osvrće. Osim rodbine žrtve, dakako. S druge pak strane, čak i ranjavanje pojedinca u Sjevernoj Irskoj ili Izraelu bit će udarna vijest u svjetskim medijima. Terorizam? U redu, no znači li to da se u Alžiru radi o folkloru, kad se o tome već ne govori u vijestima?
Pozornost javnosti sumnjiv je krite-rij, jer znatno ovisi i o tome jesu li u rješavanje krize umiješane velike sile ili je pak država s problemima, zbog manje strateške važnosti, prepuštena na milost i nemilost terorista. Tako je u većini slučajeva u Africi i Južnoj Americi. Nije pitanje samo ?gdje? nego i ?koga? napadaju. Kolika će medijska kampanja biti pokrenuta u slučaju otmice ili ubojstva samo jednog američkog državljanina, nije potrebno posebno spominjati.
Sve to valja imati na umu prije nego što zavirimo iza kulisa nedavnih spektakularnih antiterorističkih akcija. Naime, prošli su se mjesec Španjolska i Francuska napokon odlučile na zajedničku akciju protiv ETA-e, a filipinska je vlada pokrenula veliku akciju protiv terorističkih skupina na južnim otocima kako bi okončala višemjesečnu talačku krizu.
Pozornost evropske javnosti osobito je usmjerena na borbu protiv ETA-e. Vlasti su u rujnu postigle dosad nezabilježene uspjehe: prvo je u akciji španjolske policije uhićeno gotovo cijelo ETA-ino političko vodstvo, a zatim je francuska policija u južnofrancuskom gradiću Bidartu uhitila i šefa ETA-e, Ignakija Graciju Arreguija. Neposredno potom, otkrivene su i uništene eksplozivne naprave u blizini muzeja koji su posjetili španjolski kralj Juan Carlos te španjolski i njemački premijer. Većina se ETA-inih čelnika, u posljednje vrijeme, sklonila u francuski dio Baskije, no i za njih više nema sigurnosti s druge strane granice. Ipak, smatra se da će, unatoč uhićenju njezina čelnika, ETA i dalje snažno djelovati, jer operira u manjim skupinama, sposobnim za samostalnu aktivnost.
Već tri desetljeća ETA vodi prilično krvavu borbu za nezavisnost sedam područja u sjevernoj Španjolskoj i jugoistočnoj Francuskoj, koja baskijski separatisti smatraju svojom državom. ETA, odnosno Baskijska domovina i sloboda (Euskadi ta askatasuna), prvi se put pojavila 1959. kao studentski pokret otpora režimu generala Franca. Za njegove je vladavine bio zabranjen baskijski jezik, zatirana kultura, a mnogi su baskijski intelektualci završili u zatvoru zbog političkih uvjerenja.
Francova smrt, 1975., iz temelja je promijenila situaciju, te je Baskija sa svojih dva milijuna ljudi dobila značajnu autonomiju na lokalnoj razini: vlastiti parlament, policiju, škole i porezni sustav. No, uprkos činjenici da Baskija danas uživa veću autonomiju od bilo koje španjolske regije, ETA i njezini tvrdolinijaši nisu time zadovoljni i ne odustaju od potpune nezavisnosti. Ta je njihova borba tijekom proteklih trideset godina prouzročila smrt više od 800 ljudi, ponajprije španjolskih policajaca i lokalnih političara koji su se suprotstavljali ETA-inim zahtjevima.
Nitko ne zna točan broj članova te tajne organizacije, no španjolske vlasti procjenjuju da broj punopravnih članova, profesionalnih revolucionara koji čine jezgru ETA-e i koji su obučeni za ubijanje i djeluju u skupinama po četvero, ukupno nije veći od trideset. Usprkos tako malom broju, ETA ubojstvima, otmicama i ucjenama već desetljećima terorizira ne samo Španjolce nego i sve one Baske koji su protiv odcjepljenja. No, velik je broj simpatizera, onih koji podupiru, pomažu i štite ETA-u.
Njezino političko krilo Herri Batasuna (danas zvano Euskal Herritarrok) bori se za iste ciljeve političkim sredstvima. Osim toga, ETA je uspjela okupiti veći broj mladih ljudi, koji se nazivaju Jarrai. Ti mladići sustavno pale i uništavaju simbole španjolske države, stvarajući stanje trajne napetosti.
Ipak, jača dojam kako je ETA potpu-no izgubila vezu s osjećajima većine Baska. Ključni događaj koji je protiv nje mobilizirao javnost bilo je ubojstvo dva-desetdevetogodišnjeg vijećnika Narodne stranke Miguela Angela Blanca, otetog u srpnju 1997. Za njegovo oslobađanje ETA je tražila puštanje na slobodu više od 460 zatvorenika, što je bio neprihvatljiv zahtjev. Nakon što je ubijen hicima u glavu, više od 6 milijuna ljudi izišlo je na ulice Baskije u prosvjed.
U najnovijim uhićenjima glavnu je ulogu imao legendarni i nepotkupljivi sudac Baltasar Garzon, svijetu poznat iz slučaja Pinochet. Garzon je pokazao da je odan provođenju pravde bez obzira na čijoj je ona strani, vodeći početkom osamdesetih akciju otkrivanja i raspu-štanja polulegalnih španjolskih Odreda smrti (GAL) u Baskiji, što je rezultiralo ostavkom tadašnjeg ministra unutarnjih poslova.
Sukob u Baskiji ima brojne sličnosti s problemom Sjeverne Irske i vjeruje se da je upravo uspjeh tamošnjeg mirov-nog procesa potaknuo ETA-u da 1998. proglasi neograničeni prekid vatre. Primirje je okončano u prosincu 1999. pošto je španjolska vlada odbila ETA-ine zahtjeve za nezavisnošću Baskije. ETA je pokrenula seriju atentata u kojoj je smrtno stradalo 14 ljudi. Španjolska se vlada pak čvrsto drži stava da nikakvi pregovori nisu mogući dok se ETA ne odrekne oružane borbe. Prema predloženom novom zakonu, država će moći uhititi i političke sljedbenike ETA-e ako pokažu bilo kakvu potporu terorističkim akcijama. No, nitko u Španjolskoj ne smatra da će time separatistički pokret biti pobijeđen - prava borba tek predstoji.
Osim po udaru na ETA-u, rujan će se pamtiti i po tome što je filipinski predsjednik Estrada odlučio zadati odlučni udarac teroristima na jugu zemlje. Javnost još od travnja prati djelovanje filipinske terorističke skupine Abu Sayyaf, koja je otela veću skupinu talaca. Poput prisilnih sudionika u potencijalno smrtonosnom natjecanju u izdržljivosti, 19 je turista, talaca na dalekom otočiću Jolo na južnim Filipinima, bilo prisiljeno da u kratkom roku promijeni lagodni zapadnjački način života i postane stručnjacima za preživljavanje u džungli. Tropski otok iz snova postao je njihova najgora noćna mora.
Iz skupine talaca otetih 23. travnja pobjeglo je dvoje Amerikanaca, što je donekle smanjilo početne apetite američkih medija. No, situacija se iz temelja promijenila kad je nedavno otet još jedan američki državljanin, Jeffrey Schilling. Izvorni je plan otmičara bio da pokupe više od 100 turista, po mogućnosti što više Jenkija. No, našavši se u vremenskom tjesnacu, u indonezijskim su ljetovalištima oteli koga su stigli i pobjegli na Filipine, priznao je novinarima pobunjenički šef Abu Escobar.
Ova otmica po mnogočemu spada u najbizarnije u povijesti terorizma. Naći se ostavljen od svih na oceanskom otočiću bilo bi poput epizode iz filma ?Æal? o hipijevskom raju, da se taoci nisu našli u kavezima napravljenim od grana tropskog drveća. Dok su divlje životinje radoznalo gledale izložene predstavnike ljudske vrste, taoci su prvi put osjetili kako je u ZOO-u s onu stranu rešetaka. To traumatično iskustvo, sudeći po objavljenim pismima, pretvorilo je neke od talaca u borce za životinjska prava koji do kraja života ne žele vidjeti ni pticu u krleci. Objavljeni dijelovi pisama pokazali su da, iako uplašeni i slabi, taoci nisu izgubili smisao za humor, relativno se brzo prilagodivši surovim uvjetima života u divljini.
Osim zahtjeva da vojska obustavi napade na sklonište otmičara u džungli, taoci, koji su većinom bili odjeveni samo u kratke hlače i majice kad su ih oteli iz luksuznog malezijskog hotelskog centra Sipadan, izrazili su i želje od kojih su neke bile na granici između očajanja i humora. Zatražili su materijal da zaustave prokišnjavanje svojih primitivnih skloništa, čisto rublje, naočale a jedan čak i McDonald?sov hamburger kako bi dopunio mršavu dijetnu prehranu od riže i kišnice.
?Æivimo kao životinje, u prljavštini pod drvećem?, požalilo se u pismu dvoje ogorčenih. Najbolje se snašla jedna Libanonka, koja je, dolazeći iz zemlje u kojoj je proživjela građanski rat, pokazala jaču otpornost na stres, a pribrane su ostale i dvije podeblje Južnoafrikanke, koje su u pismu navele da će ih prisilna dijeta možda napokon osloboditi od viška kilograma. No, optimistički tonovi u pismima ubrzo su nestali nakon što je vođa otmičara zaprijetio javnim odsjecanjem glava dvojici talaca koje bi se snimalo televizijskim kamerama.
Pregovori s Abu Sayyafom (Otac mače-valaca), koji je preuzeo odgovornost za otmicu, konačno su propali zbog nezasitnih zahtjeva otmičara. Uz političke zahtjeve za nezavisnošću regije, uspostavu islamskog zakona i zabranu ribolova strancima, zatražili su i naknadu troškova otmice, u što spada čak i najam konja, kupnju hrane i plaćanje čuvara. Zahtjev upućen nakon otmice Amerikanca pokazao je da nisu nikakva izolirana skupina, nego dio svjetske terorističke mreže. Naime, potkraj kolovoza Abu Sayyaf zaprijetio je ubojstvom američkog taoca u slučaju da američke vlasti ne oslobode trojicu islamskih terorista koji čame u zatvorima SAD-a, uključujući Ramzija Youssefa, osuđenog za podmetanje eksplozije u Svjetskom trgovačkom centru u New Yorku 1993.
Abu Sayyaf, manja ali ekstremnija među dvjema pobunjeničkim skupinama na južnim Filipinima, u ožujku je oteo taoce iz dviju škola, no nakon vojne akcije 15 ih je oslobođeno, četvero poginulo a osmero ostalo u zatočeništvu. Tada je poginuo i mlađi brat osnivača Abu Sayyafa Gadafi Janjalani, koji je svojedobno uzeo ime po svom idolu, libijskom vođi. Prije nego što su odlučile da vojno okončaju talačku krizu, vlasti su, uz libijsko posredovanje teško 5 milijuna USD, uspjele osloboditi nekoliko zatočenika. U tome je ključnu ulogu odigrao Gadafi, tijekom osamdesetih godina glavni sponzor Abu Sayyafa. Osnivač te organizacije ispekao je teroristički zanat u Afganistanu, gdje su njegovu borbu financirale CIA i Saudijska Arabija, a danas mu je glavni sponzor i dobavljač oružja neuništivi islamski terorist i milijarder Osama bin Laden.
S pripadnicima Abu Sayyafa prošle se godine pak sastao Rob Pelton, autor knjige Najopasnija mjesta na svijetu, kojega filipinska otmica nije nimalo iznenadila. Prema njegovim riječima, incident s otmicom zapadnih talaca na Filipinima sličan je onome u Ugandi kad su turisti kupili aranžman za posjet sigurnoj lokaciji zaboravivši pogledati na kartu i vidjeti koliko su blizu pobunjeničkom kampu ili ratu u susjednoj državi. Malezijski turistički centar Sipadan, odakle su taoci odvedeni na Filipine, ključni je krijumčarski punkt između Malezije i Filipina i stoga potencijalno vrlo opasno mjesto za posjet.
Turoperatori u zapadnim zemljama tvrde da oteti turisti postaju ključni ulog za pregovore terorista sa svojim vladama, te da će se broj otmica povećavati nastave li turisti posjećivati države razdirane unutarnjim sukobima. Prošlogodišnji masakr u Ugandi, u kojem je ubijeno osam turista, bio je osobito šokantan za Britance, čije je Ministarstvo vanjskih poslova objavilo popis 17 zemalja u koje ne preporučuje putovanja svojim državljanima.
No, dok je Kongo i Ugandu bilo lako skinuti s popisa turističkih destinacija, to je znatno teže učiniti s otočkim državama na Dalekom istoku, koje svake godine privlače milijune posjetitelja. Slična je situacija i s Egiptom, gdje masakr u Luxoru nije uspio smanjiti zanimanje turista iz cijelog svijeta za obilazak sfinga i piramida. Poslije se samo može rezignirano uzdahnuti: našli su se u krivo vrijeme na krivom mjestu.