Policajci patroliraju po cesti, nose zaštitne maske i rukavice i mjere intenzitet radioaktivnog zračenja. Oni kontroliraju strani televizijski tim, stalno telefoniraju, nazivaju nekoga kako bi dobili potvrdu da je dozvola koju su im njemački novinari predočili doista važeća. Ne znaju - to pokazuje 45-minutni dokumentarac njemačke televizije WDR - da razina zračenja varira iz koraka u korak. Na livadama i u šumama je, naime, puno viša nego na cesti, piše Deutsche Welle.
U ozračenoj zoni po dužnosti
Pritom je fatalno to što je radioaktivnost - nevidljiva. Policajci nisu iz kraja oko Fukushime. Oni su poslani ovamo, u ozračenu zonu, po dužnosti. Njemački novinar poznat po svojim popularnim znanstvenim emisijama Ranga Yogeshwar i njegov tim su ovdje, pak, dobrovoljno.
U nuklearnoj elektrani Fukushimi danas još radi 6.000 ljudi. Svi oni su zaposleni oko otklanjanja ruševina i dekontaminacije - koliko im to opasnost od zračenja dozvoljava. Svaka radna smjena traje samo dva sata jer je rad u zaštitnim odijelima vrlo naporan. Tvrtka nadležna za Fukushimu, Tepco, za novinare iz Njemačke je sastavila minunciozan plan: svaki od gostiju je "naoružan" vlastitim mjeračem radioaktivnosti koja vrlo snažno oscilira.
//www.youtube.com/embed/fyIBlygNlcc
Još uvijek radioaktivnost je jako visoka
U sigurnosnoj zoni je televizijski tim prošao kroz sve mjere zaštite: "Lateks, pamuk pa opet lateks", kaže Yogeshwar u kameru. Još prepoznatljiv. Navlači tri para rukavica, jedne preko drugih, prsluk s paketićima za hlađenje koji bi mu trebali pomoći da podnese vrućinu u zaštitnom odijelu, na kraju i masku za disanje. Čitava ta zaštitna oprema je hermetički zatvorena i zalijepljena kako na kožu i u tijelo ne bi prodrle radioaktivne čestice. I kamere se zamotavaju u foliju. Tako opremljeni i zaštićeni, članovi tima mogu komunicirati samo preko megafona.
Na nekim mjestima radioaktivnost je toliko visoka da se ruševine tu još ne mogu uklanjati. Zgrada reaktora je na brzinu prefarbana zelenom bojom koja je trebala vezati radioaktivne čestice za zidove. Debele čelične ploče na podu bi trebale spriječiti da se radioaktivnost nastavi širiti iz tla.
Nad reaktorom u bloku 4 Tepco je dao izgraditi čeličnu konstrukciju visoku 50 metara koja bi trebala spriječiti njegovo urušavanje. U bazen u kojemu se hladilo 1.500 radioaktivnih gorivih štapova survale su se svojedobno ruševine, a zbog kolapsa sustava struje, štapovi više nisu mogli biti hlađeni pa je prijetilo njihovo taljenje. Većina štapova je evakuirana.
Desetljetni sizifovski posao
Preostale još i danas Tepco ogromnim količinama vode mora hladiti kako ne bi došlo do taljenja. U postrojenje se sliva više kubika vode - na sat. Kako bi se spriječilo da kontaminirana voda prodre kroz pukotine i dospije u podzemne vode, mora se stalno ispumpavati. Svakoga dana se izvan reaktorskog bloka skladišti 700 kubičnih metara visoko kontaminirane vode u velikim cisternama. Svaka od njih može primiti milijun litara. 350 cisterni je već puno.
Na zemljištu nuklearke će biti izgrađeno postrojenje za dekontaminaciju te vode. Slično filtarsko postrojenje u svijetu ne postoji. Dok ono ne bude završeno, bit će stalno potrebne nove cisterne.
Proći će desetljeća, zaključuje njemački novinar Yogeshwar, prije nego što će japanski atomski inženjeri uspjeti ohladiti oštećene i rastaljene radioaktivne štapove. Još uvijek je razina zračenja oko njih tolika da čak ni roboti tamo ne mogu raditi.
http://www.dw.de/u-posjetu-zoni-smrti/a-18040126
