U višegodišnjim ratovima koji su se 1990-ih vodili na području nekoliko bivših jugoslavenskih republika poginulo je ukupno oko 130 tisuća ljudi. Otprilike isto toliko poginulo je u bitci koja se u okviru Prvog svjetskog rata vodila na Galipoljskom poluotoku. Galipoljska bitka započela je 25. travnja 1915. i trajala je do siječnja 1916. Riječ je o strateški važnoj poziciji, tj. poluotoku koji kontrolira tjesnac Dardanele, a samim time put iz Crnog mora prema Egejskom i dalje prema Mediteranu.
Do bitke dolazi na inicijativu Velike Britanije koja je nakon iskrcavanja na Galipoljskom poluotoku namjeravala osvojiti Istanbul i primorati Osmansko carstvo da izađe iz rata u koji je nekoliko mjeseci ranije ušlo na strani Njemačke i Austro-Ugarske. Ulazak Osmanskog carstva bio je veliki udarac za sile Antante jer je blokadom Bospora i Dardanela onemogućeno snabdijevanje Rusije sa zapada i time doveden u pitanje njezin daljnji angažman u ratnim operacijama.
Cilj - osvajanje Istanbula
Poraz Osmanskog carstva Britanci su priželjkivali iz još nekoliko razloga. Prvo, kako bi osigurali nesmetan dotok sve važnijeg energenta – nafte – iz bušotina s područja Bliskog istoka, i drugo, kako bi potaknuli balkanske narode na pobunu protiv Istanbula, nakon čega bi se ovi uključili u rat na strani Antante. Zbog svega navedenog London donosi odluku o velikoj kopnenoj i pomorskoj invaziji na Tursku, a kao najpogodnije mjesto iskrcavanja određena je europska strana Dardanela, točnije poluotok Galipolje.
Cilj je bio da britanska i francuska mornarica najprije izvrše bombardiranje turskih obalnih utvrda, a da zatim britanska kopnena vojska uz pomoć Francuza, Rusa i Grka krene u napad na Istanbul.
Pokušaj prodora kroz Dardanele započeo je u veljači 1915. ali se mornarica nije mogla približiti obali prvenstveno zbog mina koje su Turci postavili uz obalu. Neuspjeh pomorskog zauzimanja tjesnaca rezultirao je novom taktikom pa se donosi odluka o velikom desantu kojim bi kopnena vojska zauzela europsku i azijsku stranu Dardanela. Jedan od rijetkih britanskih vojnih zapovjednika koji se protivio ovom planu bio je Winston Churchill tada na poziciji zapovjednika kraljevske ratne mornarice.
Iskrcavanje na Galipoljski poluotok počelo je 25. travnja 1915. ujutro, a glavninu od 75 tisuća angažiranih vojnika činili su pripadnici australskog i novozelandskog, te jednog francuskog korpusa. Njima se suprotstavilo gotovo 100 tisuća pripadnika Pete turske armije na čelu s njemačkim generalom Ottom Limanom von Sandersom kojeg je turski ministar rata Enver-paša imenovao zapovjednikom obrane. Jedan od heroja obrane bio je i mladi časnik Mustafa Kemal, koji će nakon Prvog svjetskog rata postati utemeljitelj Republike Turske zbog čega će i dobiti nadimak Atatürk, odnosno „Otac Turaka“.
Debakl Antante
U sljedećih nekoliko mjeseci borbe kod Galipolja pretvorit će se u rovovski rat s promjenjivom srećom, čas na strani Britanaca i Francuza, čas na strani Turaka, ali i kod jednih i kod drugih s ogromnim žrtvama. Osim u direktnim oružanim sukobima velik broj vojnika izgubit će život od raznih bolesti koje su se javljale uslijed izrazito loših higijenskih uvjeta i nedostatka pitke vode.
Od ljeta 1915. većinu vremena vojnici su provodili u izgradnji rovova i iščekivanju napada suprotstavljene strane. U jesen iste godine bojište je obišao britanski ministar rata Lord Kitchener, te nakon uvida u stanje donio odluku o prekidu operacije i povlačenju vojske s turskog tla.
Iako su sile Antante očekivale brzu pobjedu bitka za Galipolje se na koncu pretvorila u pravu katastrofu. S druge strane, neočekivana pobjeda Osmanskog carstva postat će jedna od posljednjih prilika za slavlje i ponos tom, kako ga se tada već naveliko nazivalo, „bolesniku s Bospora“.
U Australiji i Novom Zelandu 25. travnja se i dalje obilježava kao državni praznik, tj. dan sjećanja na sunarodnjake poginule u bitki na Galipolju.
Sve nastavke serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić pogledajte OVDJE.
