U Srbiji se ni danas nije lako javno očitovati kao pripadnik ili pripadnica LGBT populacije. Zato se ogromna većina odlučuje za tajnost, odnosno trudi se kretati uglavnom u poznatom okruženju i družiti s poznatim ljudima.
"Iz manjeg sam vojvođanskog mjesta, vjerojatno najkonzervativnijeg u Vojvodini. Odrastao sam u okruženju u kojemu ljudi na prvi pogled ne bi rekli da sam homoseksualac. Tako da sam tamo naučio komunicirati bez ikakvog straha i bio sam slobodan u izražavanju. Sve do trenutka kada je to postalo predmet interesa nekih neonacističkih grupa. Od tada moja sigurnost nije ista kao što je bila", priča Neša, koji se iz svog mjesta odselio i živi već 20 godina sa svojim partnerom u Novom Sadu.
Na meti ekstremista
"Jedan dečko koji je homoseksualac i koji je prepoznat kao takav u gradskom autobusu je bio napadnut i uboden nožem iz čiste mržnje, zato što netko mrzi homoseksualce. A to se ranije nije događalo", kaže Neša za Deutsche Welle.
Prošlih godina je na Paradi ponosa u Beogradu policija imala pune ruke posla
Milan Antonijević, direktor Odbora pravnika za ljudska prava, kaže da se, usprkos činjenici da praktično niti jedna Parada ponosa nije održana na pravi način, u posljednjih 12 godina u Srbiji po pitanju ljudskih prava pripadnika LGBT populacije ipak dosta toga promijenilo nabolje.
"Sada više ne postoji većinsko raspoloženje da se protiv LGBT populacije treba boriti, već to polako prelazi u ekstremističke grupe koje postoje u svakoj zemlji, ali koje su na rubu i predstavljaju jedan do dva posto onih koji su spremni pribjeći nasilju", pozitivan je u svojoj procjeni Antonijević.
Neša, pak, kaže da se kreće uglavnom u krugu ljudi koje poznaje i u kojemu nema problema: "Znaju prijatelji, a i tu gdje radimo ljudi znaju da smo homoseksualci, a mislim da zna i neka šira društvena zajednica. Mislim da i susjedstvo isto tako zna. I dobri smo sa svima, možda zato što smo izabrali živjeti život u jednoj mirnijoj sredini kao što je novosadska, posebno u starijim dijelovima grada."
Roditelji sve znaju
Neša kaže da mu roditelji znaju da je gej, ali da mu ne odobravaju.
"No, to nam ne narušava nešto posebno odnos u komunikaciji. Išli smo kod psihologa i oni su nam preporučili da razgovaramo o onim stvarima koje nas povezuju, a ne o onima koje nas razdvajaju", kaže.
