Došljaci u Švicarskoj, pogotovo ako su došli iz Njemačke gdje su navikli na jeftino meso, lako će doživjeti šok ako odluče kupiti „nešto malo" mesa za roštilj. Već dva ražnjića, svaki od po petnaestak dekagrama će ih stajati 12 franaka – oko 11 eura. Tako se lako čovjek može odlučiti ipak postati vegetarijanac, piše Brigitte Osterath za Deutsche Welle.
U usporedbi s europskim prosjekom, Eurostat je izračunao kako Švicarci svoje meso plaćaju 2-3 puta skuplje – a poznato je kako je baš Njemačka među državama s razmjerno najjeftinijim mesom: ovi ražnjići bi i u kvalitetnoj mesnici koštali možda oko 7 eura, u nekom diskontu još mnogo manje. Ali Švicarci i inače svoje živežne namirnice plaćaju 1,6 puta puta od europskog prosjeka, ali kod mesa moraju posebno duboko posegnuti u novčanik.
Nakon čitavog niza skandala u njemačkoj industriji mesa i bijednih uvjeta života životinja na ovdašnjim farmama bi se moglo pomisliti kako Švicarci skuplje plaćaju kvalitetnije meso "sretnijih" životinja. To, međutim, nije baš tako, objašnjava Mathias Binswanger, profesor ekonomije na Visokoj školi Sjeverozapada Švicarske u Oltenu: „Visoka cijena u prvom redu ide u džepove trgovaca, ne poljoprivrednicima."
Visoka cijena, ali i još viši troškovi
Dapače, kod mesa ekološki uzgojenih životinja trgovci su ti koji debelo zarađuju. Samo jedan primjer: po statistikama organizacije za zaštitu životinja STS, kilogram šunke u švicarskoj trgovini u prosjeku košta 23 franka (21 euro), kilogram eko-šunke pak 51 franak (47 eura). Ali poljoprivredniku se to jedva isplati: kad prodaje trgovicima takvo ekološko meso, on dobiva samo dva franka više nego za „obično". Čak i klaonica će uzeti tri franaka više, a sve ostalo – 23 franka - će ubrati trgovina.
Činjenica jest i da će švicarski poljoprivrednici za meso dobiti načelno daleko više nego njihovi kolege u Njemačkoj. Ali su i njihovi troškovi daleko veći, objašnjava Martin Rufer, predsjednik švicarske Udruge poljoprivrednika. Trošak uzgoja je utoliko veći jer je Švicarcima zabranjeno držati golemi broj životinja u štalama: na primjer kod kokoši smiju držati najviše 18.000 nesilica – u Njemačkoj ih je na farmama u prosjeku oko 30.000, a ima ih i sa dvostruko većim brojem kokoši.
Poljoprivredna dobra u Švicarskoj se svjesno održavaju relativno malima: ona se u prosjeku prostiru na oko samo 20 hektara, a u Njemačkoj na preko 60 hektara. Ali predsjednik švicarske udruge poljoprivrednika se ipak ne žali i kaže kako su tamošnji poljoprivrednici „u dobroj poziciji".
'Jeftino meso ne može biti dobro'
Naravno, to je moguće samo zato što Švicarska nije članica Europske unije: ona jest članica Europske zone slobodne trgovine (EFTA), ali carinama može štititi vlastite proizvođače mesa. Čak i putnicima je dopušteno unijeti najviše jedan kilogram mesa preko švicarske granice, sve preko toga podliježe doista paprenim nametima i carinama. I to iako Švicarska zapravo proizvodi tek oko 80% mesa koje se u ovoj zemlji pojede.
Utoliko se ipak teško može reći kako Švicarci jedu „bolje" meso: kod zaštite životinja i propisa o njihovom držanju su Švicarci „20 godina ispred Europe", uvjerena je Cesare Sciarra iz udruge STS. Ali još uvijek to nije industrija kojom se Švicarska može hvaliti, a još manje je to povod tvrdnji kako je tamo meso potpuno drugačije od onog u EU-u.
Jer čak petina mesa dolazi također iz masovnih farmi Njemačke, Nizozemske i drugih zemalja EU-a, iako ga Švicarci u svojim trgovinama plaćaju mnogo skuplje. Osobito švicarska gastronomija radije poseže za takvim „jeftinim" mesom iz uvoza jer tu je još jedna specifičnost: Švicarci su se već toliko navikli na visoke cijene mesa da uopće ne vjeruju kako „jeftino" meso može biti kvalitetno, smatra Tilman Slembeck, ekonomist sektora potrošnje na ciriškoj Visokoj školi za primijenjenu znanost u Winterhuru.
