Najpoznatiji hrvatski travel bloger Kristijan Iličić neumorno putuje svijetom. Nedavno se vratio iz Jemena, zemlje koja je već pola stoljeća u ratnom stanju, a od 2015. godine ondje je eskalirao oružani sukob između sjevera i juga zemlje u koji je uključena i zloglasna Al Kaida. Iličić se uputio na jedno od najopasnijih mjesta na svijetu, zemlju koju turisti zaobilaze u velikom luku. U tekstu piše što je sve proživio.
Dva otkazana leta, dvije vize... Put u Jemen je iznimno skup
U Jemen sam stigao iz Kaira, Yemenia Airlinesom, a povratna karta me je koštala 1000 dolara. A to nije jedini trošak, jer je tu i let do Egipta iz Hrvatske, pa plaća lokalnog vodiča, vize, osiguranje, sigurnosne dozvole, razne druge “provizije”... Put u Jemen je iznimno skup.
Prvobitni plan je bio sletjeti u Oman, pa doći kopnenim putem, no to se zakompliciralo. Bila su mi otkazana čak dva leta. Prvo je Air Arabia bez obrazloženja otkazala let iz Dubaia za Oman. Potom sam bukirao drugi let, no Oman je ubrzo zatvorio sve svoje granice, pa mi je i taj let propao. Na kraju sam u Seiyun stigao letom iz Kaira. Za dolazak u Jemen morao sam ishoditi dvije različite vize od dvije različite vlade, a u tom procesu je 13 ljudi odlučivalo o mojem dolasku i svatko od njih je tražio za to određenu naknadu.
'Morao sam pokriti tetovaže da ne privlačim pozornost'
Čim sam sletio i susreo se s Kaisom, svojim vodičem, shvatili smo obojica da imamo problem – moje tetovaže. S njima sam jako privlačio pozornost i prva nam je briga bila da što prije uzmemo lokalnu odjeću i da sve pokrijem.
Kompletno kretanje po državi odvijalo se tako da on prvo obavi nekoliko telefonskih razgovora kako bi provjerio je li sve u redu tamo gdje idemo i kako bismo se uopće mogli kretati od mjesta do mjesta. Plan puta smo također stalno mijenjali, isto iz sigurnosnih razloga. A tu je bio i kalašnjikov na njegovom ramenu kojeg uglavnom nije skidao sa sebe. Ono što sam još primijetio – svi muškarci nose ogromne noževe zataknute za pojas oko struka, to je više iz tradicionalnih razloga.
Jemen godišnje posjeti tek nekoliko desetaka avanturista. Na jemenski otok Socotru, koji je sigurnija destinacija, godišnje stigne oko 2000 turista. Osobno sam prvi turist u svijetu od 2014. Godine koji je aplicirao da uđe baš u kopneni Jemen letom iz Kaira za Seiyun bez da ide na Sokotru.
U južni Jemen može se ući samo uz pomoć lokalnog fixera
Jemen je država kojoj niti jedna druga na svijetu nije nalik. Država je podijeljena na sjeverni i južni Jemen. U sjeverni mi je bilo posve nemoguće ući, ne može se ući ni u glavni grad Sanu koji je u sjevernom dijelu, a u južni se može ući samo uz pomoć lokalnog fixera, drugačije je nemoguće. Ovu zemlju razaraju sukobi koji traju još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, a najgori rat je krenuo 2014. godine i traje do danas. Posljedica toga je najveća humanitarna kriza današnjice. 22 milijuna ljudi treba hitno humanitarnu ili medicinsku pomoć. Al Kaida je proširena po cijeloj državi, a najviše u južnom Jemenu kojeg sam posjetio. Zato je Kais stalno i nosio kalašnjikov. Ovamo samo rijetki avanturisti dolaze.
Seiyun, grad koji je bio odmorište karavana i sjedište sultana
Seiyun je grad smješten u dolini Hadramaut i u antičko vrijeme je bio važno odmorište karavana. Bio je zanimljiv i u 15. stoljeću, pa ga je osvojilo planinsko pleme Hamdani, a njihov vođa je osnovao dinastiju Kathiri koja je sljedećih nekoliko stoljeća vladala ovim gradom. Prekrasna sultanova palača, sagrađena u 19. stoljeću, jedna od najvećih palača od nepečene opeke u svijetu, danas je ovdje najveća atrakcija. Dinastija je nestala, a u nju je bio smješten arheološki muzej. Kad je Al Kaida prodrla u Hadramaut, ovaj je muzej zatvoren, a danas se nešto šuška da je u palači smještena saudijska tajna služba.
Zdanje se baš i ne održava najbolje i prijeti mu urušavanje. S vanjske strane se to ne vidi, palača je i dalje vrlo impresivna, pa krasi i najveću jemensku novčanicu od 1000 riala. Grad u koji sam prvo sletio kad sam stigao u Jemen, danas možda nije tako popularan kao u doba kad je bio na putu važnih karavana, no njegova velika vrijednost je u tome što se nalazi u dijelu Jemena koji još nije zahvaćen najgorim oblicima rata koji traje toliko dugo. Humanitarna katastrofa o kojoj se priča, ovdje još nije vidljiva.
'Nadrealno' raskošan hotel s bazenom i odličnom hranom
Ovdje sam prošao pokraj vrlo živopisne tržnice, ljudi idu svojim poslom, prodaju hranu ili odjeću, vozikaju se na motoru ili odmaraju u hladu, jer je u ovom dijelu zemlje zaista jako vruće. Žene su odjevene u crno od glave do pete, a pastirice nose visoke uske slamnate šešire i po tome ih se prepoznaje.
U Seiyunu sam odsjeo u hotelu koji me je prilično iznenadio. Za razliku od onih skrivenih hotela u Afganistanu, ovdje sam prošao kroz vrlo raskošan ulaz, prelijep lobby i uvidio da sam u hotelu s bazenom, odličnom hranom i baš dobrim sobama. Sve je bilo prilično nadrealno.
'Kao da sam uletio u neki neobičan, mističan svijet'
Drugi dan smo krenuli na put. Istraživanje Jemena započeo sam putovanjem u drevni grad Tarim, u koji su se stoljećima upućivali hodočasnici, sufijski mistici i ljudi žedni znanja i obrazovanja. Ujedno je Tarim dom najvišeg minareta u cijelom Jemenu. Na put sam krenuo ranom zorom, autom iz Seiyuna. Samim ulaskom u dolinu Wadi Hadhramaut, gdje je smješten Tarim, već sam shvatio da sam došao na mjesto kakvog nigdje nema.
Sela koja su promicala pokraj nas, kuće utisnute u podnožja visokih planina, način kako su građene, ljudi... Sve je bilo kao da sam uletio u neki neobičan, mističan svijet. Morali smo svako malo stati zbog brojnih cestovnih provjera. Unatoč tome, u Tarim smo stigli dok su još bile zatvorene sve trgovine. To smo i htjeli kako ne bismo bili previše uočljivi. Ljudi koje sam vidio bili su vrlo susretljivi i nasmijani, pitali su me odakle sam, a prema dogovoru s vodičem, svugdje sam morao govoriti da sam Turčin. Uspio sam malo prokomunicirati s lokalnim ljudima, neki su se i htjeli i fotkati.
Grad Tarim, najreligioznije središte Jemena
Najviši minaret (46 m) u cijelom Jemenu pripada džamiji Al Muhdar. Ime je dobila po muslimanskom lideru iz 15. stoljeća, Omaru Al Muhdaru. Minaret je sagrađen od nepečene cigle i vapna, tisućljećima starom hadramskom tehnikom, a vizualno su ga osmislila dvojica tarimskih pjesnika! Tarim je stoljećima bio vjersko i obrazovno središte, pa ne čudi što u gradu ima čak 365 džamija. Tu je i velika vjerska knjižnica al-Kaf koja krije preko 5000 ne samo vjerskih rukopisa, već i onih s područja filozofije i prirodnih znanosti. Rukopisi su tu stoljećima, a neki su unikatni i neizmjerno vrijedni. Ovo je najreligioznije središte Jemena, mjesto nevjerojatne arhitekture i mistike.
Kabr Nabi Hud , mjesto hodočašća sufijskih mistika
Iz Tarima smo krenuli dalje, a putem smo naišli na dosta zeznuti check point. Nije nas zaustavila službena vojska Jemena, već plaćenici Emirata. Tražili su oružje u autu, no nisu pronašli kalašnjikov koji je bio dobro skriven. Prošli smo na kraju ok i nastavili put ka jednom doista posebnom mjestu.
U regiji Hadhramaut je nalazište Kabr Nabi Hud, napušteno mjesto s grobnicom islamskog proroka Huda. Živio je u kraljevstvu Aad, gdje je propovijedao tada vrlo bogatom stanovništvu da unatoč svem bogatstvu ne zaborave na Allaha. Nije uspio preobratiti ljude, pa je Allah poslao oluju koja je uništila građane Aada. Sama grobnica je podignuta na mjestu gdje je prorok Hud, prema legendi, uspio pobjeći svojim progoniteljima tako što je Allah zbog njega otvorio stijenu. Pod bijelom kupolom nalazi se upravo ta stijena.
Ovamo svake godine uoči svetog mjeseca posta, ramazana, dolaze hodočasnici, većinom sufijski mistici i tu borave četiri dana. Većina hodočasnika dolazi iz obližnjeg Tarima i općenito se u ovom dijelu Jemena osjeća snažno sufijsko kulturno nasljeđe, ne samo u obrazovanju, već i u arhitekturi. Nad grobnicama sufijskih proroka i imama uzdižu se karakteristične bijele kupole. Isto se može vidjeti u još jednom mjestu koje sam posjetio - Aynat.
Ručak u Aynatu - piletina, devino meso i žvakanje khata
U Aynatu se nalaze grobovi Hadrama, arapske etničke skupine koja je naseljena u ovom dijelu Jemena. Njihovi su grobovi malo uzdignuti i obojeni u bijelo s okomitom pločom na njima, dok su grobnice sufijskih imama velike i natkrivene bijelim kupolama. Pripadnici Al Kaide su 2012. razrušili mnoge grobove, ali nisu dirali velike grobnice. Kais mi objašnjava da u islamu treba štovati samo Allaha, a ne grobnice, oltare, ploče. Kaže da ne treba graditi grobove više od 20 centimetara. Ipak, ovaj vandalizam je osudio.
U Aynatu se nalazi i obnovljena džamija koju je prije mnogo stoljeća dao sagraditi sufijski imam Abu Bakr bin Salim, čija se grobnica također nalazi ovdje. Sufisti su u ovom dijelu Jemena prisutni već osam stoljeća. U Aynatu smo išli i na ručak, a u restoran smo ovoga puta ulazili sa stražnje strane, da ipak manje privučem pozornost. Vani je bilo pakleno vruće i dobro mi je došao ovaj break. Hrana se poslužuje na tepihu, jede se više manje rukama. Ovdje uz uobičajenu piletinu poslužuju i meso od deve. Nakon ručka smo nastavili obilazak ovog mjesta i lijepe džamije imama Almuhajera.
Te večeri smo, nakon večere u restoranu, pošli gradom potražiti khat, biljku koju mnogi ovdje žvaču. Prvi put sam je probao u Etiopiji, nije na mene imala neki efekt, no ovi ljudi kažu da ih umiruje. Žvakanje khata ovdje je tradicija.
Najizoliraniji grad nazvan 'pustinjskim Manhattanom'
U nastavku putovanja Jemenom stigao sam do drevnoga grada Shibama, najstarije metropole na svijetu. Fascinira da su njegovi graditelji već u 16. stoljeću podizali nebodere! Tu ima zgrada i s devet katova, visokih do 30 metara, a sve su podignute od sušenih glinenih opeka. Grad su osmislili vrlo dobro strateški. Smješten je između dviju planina, na najvišoj točki doline rijeke Hadramaut, odnosno njezinog suhog korita koje oživi samo nakon većih kiša. Položajem na visini osigurali su se od poplava, a visokim zgradama i uskim ulicama osigurali su dovoljno sjene da se sklone od prevelike vrućine. Ipak, najvažnije je da su se ovakvim položajem osigurali od napada beduina koje su mogli vidjeti već iz daljine kako dolaze. Ovo je najizoliraniji grad u Jemenu, a prizor kad mu se približavate kroz pustinju je - spektakularan. Iz pijeska se prema nebu dižu visoke zgrade zbog kojih ga je britanska putnica Freya Stark nazvala "Manhattanom pustinje".
Ušao sam u jednu zgradu da vidim kako to izgleda iznutra. Fascinira me da te zgrade stoje više od 500 godina, a sazdane su od blata i unutrašnjih drvenih potpornih konstrukcija. Ulice su toliko uske da kroz njih auto ne može proći. Tako je osigurana konstanta cirkulacija zraka, pa je u ovom gradu puno lakše podnijeti nesnosno visoke, pustinjske vrućine. UNESCO je Shibam 1982. godine uvrstio na popis svjetske baštine, a od 2015. ovaj je grad i na popisu ugrožene svjetske baštine. Posljedica rata u Jemenu su i smanjena sredstva za održavanje građevina (gornji katovi se moraju obnavljati svakih 10 - 15 godina). Grad propada od samih atmosferilija, ali i Al Kaida daje svoj obol bombaškim napadima. Shibam je nestvarna pustinjska metropola. Nisam vidio mnogo ljudi na ulici, tek tu i tamo netko prođe svojim poslom ili neka crna sjena zamakne iza ugla. Ovo je grad koji će vas očarati.
'Uspio sam razmijeniti par rečenica s ljudima'
Kais i ja se spuštamo prema dnu doline Wadi Duan prema jednom manjem selu, Hufah se zove, s nešto manje kuća sagrađenih tik uz brdo. Svaka kuća je posebna na svoj način. Unatoč svim mjerama predostrožnosti, ovdje sam ipak uspio razmijeniti par rečenica s ljudima, što me je razveselilo. Naše brzo kretanje rijetko kad mi je dopuštalo izravan kontakt s ljudima.
Na malenom brežuljku, u dolini Wadi Duan, nalazi se izolirano mjestašce Haid Al-Jazil. Ovo je jedinstveno mjesto na čitavome svijetu koje je prema statistici iz 2004. imalo, brojkom i slovom, 17 stanovnika. Danas je, kaže Kais, vlasnik jedan bogat čovjek koji je na vrata mjestašca stavio kapiju, pa je bilo nemoguće vidjeti sve izbliza. Ukupno je tu 45 kuća, sve je tiho i doima se zaboravljeno od svijeta. Nekad su stanovnici ovoga mjesta magarcima odlazili u obližnja mjesta doktoru ili po stvari koje su im trebale. Život je bio ekstremno težak, pa su se mlađi ljudi nakon što su im roditelji umrli najčešće iseljavali. Mnogi su otišli u Saudijsku Arabiju, a upravo je ova zemlja donirala novac za provođenje vodovodnih cijevi. Lokalne vlasti su prije dosta godina dale sagraditi električnu mrežu, a stanovnici su struju mogli koristiti od 6 uvečer do 5 ujutro.
Danas ne znam je li i dalje takav ritam. S rapidnim iseljavanjem ljudi odavde, Haid Al-Jazilu je prijetilo da postane još jedan grad duhova, no činjenicom da ga je netko kupio, ako ništa drugo, barem će ostati očuvan. A tko zna, možda će jednom biti otvoren i za turiste?
Večera u mraku na krovu hotela
Iznad ovog mjestašca nalazi se zanimljiv, dobro u okoliš uklopljen hotel u koji smo se sklonili od sunca koje je sada bilo visoko na nebu. Hotel ima čak i bazen, tu sam se uspio malo osvježiti. U hotelu sam uspio stupiti u kontakt i s nekim lokalnim dečkima, pa samo napravili i par fotki i popričali.
Nakon što se sunce malo spustilo, nastavili smo istraživati ovu dolinu. Na redu je bila impresivna palača Buqshan. Nazvana je po obitelji šeika Buqshana, čovjeka koji je velikodušno sponzorirao izgradnju cesta i škola. Samu palaču je sagradio 1955. godine, a potom je ona desetljećima mirovala nenaseljeno, sve dok se 2003. šeik nije vratio i obnovio je. Tri godine potom dva donja kata je preuredio u hotel, koji je usto i vrlo originalno obojen u pastelne nijanse i kao takav se ističe u ovom kraju. Na trećem katu ove palače nalazi se Vijeće za razvoj, a zadaća mu je promovirati razne investicije u infrastrukturu ovoga kraja. Sve to je revitaliziralo ovu dolinu.
Dan smo završili večerom na krovu hotela, po mraku što je također imalo svoju draž. Drugi dan smo ustali vrlo rano kako bismo se spustili do dna doline Wadi Duan. Na trenutke me je pejzaž podsjećao na Grand Canyon u USA. Predivna tišina koju bi samo tu i tamo prekinuo cvrkut ptica. Meditativno jutro.
'Jemen sam napustio tužan zbog svega što mu se događa'
Ljudi koji ovdje žive naučili su tijekom stoljeća manipulirati zalihama vode koja dolazi od povremenih tokova rijeka, tako da je voda pohranjena u bunarima i rezervoarima tijekom sušnih perioda. Ona se cijevima slijeva do središnje, zazidane (ponekad vrlo lijepo oblikovane!) česme, odakle je onda ljudi nose u svoje stanove. Većina i dalje živi od poljoprivrede, uzgajaju pšenicu, proso, kokos, datulje... Drugi žive od toga da izrađuju blatne opeke koje su važne za održavanje ovih gradova, budući da se kuće moraju stalno obnavljati. A tu je i stočarstvo. Ova dolina nije samo pustinja, postoje zeleni sprudovi uz korita rijeka, ali i obrađene površine.
Jemen sam napustio tužan zbog svega što mu se događa. Situacija je takva da sam se i sam morao brzo kretati, gotovo nigdje nisam ostvario interakciju s ljudima, a toliko to volim.
Volio bih vjerovati da sve te ljude čeka neki bolji život, kraj sadašnjim mukama. Volio bih vjerovati da će se vratiti mir u zemlju, da će se Jemen uzdići i postati svima poželjna destinacija. Svakako bih želio ljude ovamo dovoditi sa svojom putničkom agencijom Nomadik. Nadajmo se svi boljoj budućnosti za ovu zemlju.
