Društvene mreže jučer su preplavile potresne fotografije mrtvog trogodišnjeg dječaka kojeg je more izbacilo na plažu u blizini turskog ljetovališta Bodrum. Naime, 12 osoba jučer se utopilo nakon što se prevrnuo brod sa sirijskim izbjeglicama koje su se pokušavale domoći grčkog otoka Kosa. Jedan od stradalih bio je i maleni Aylan Al-Kurdi, a prizor beživotnog tijela trogodišnjaka kako leži na pješčanoj plaži licem okrenutim prema dolje šokirao je i stisnuo srca brojnih građana Europe koji su dosad zatvarali oči pred teškim sudbinama i borbom za goli život izbjeglica. Možda dječak Aylan Al-Kurdi postane simbolom trenutka kada je Europa odlučila postati empatična, solidarna i kad je pokazala ljudskost. Ili će ovaj gubitak biti samo još jedan nebitan broj, ali valjan razlog da se razvijaju bodljikave žice duž granica, grade zidovi, pokradaju najugroženiji u parkovima i zatvaraju željeznički kolodvori.
Ljudskopravaške organizacije i aktivisti nadaju se kako će ovakvi prizori ipak promijeniti stavove čelnika Europske unije o izbjegličkoj krizi. Mediji su se također okomili na političke elite apelirajući da se se konačno nešto konkretno i efikasno učini po pitanju spašavanja ljudskih života u Mediteranu.
'Ovaj grozan prizor pokazuje pravu tragediju izbjegličke krize', piše Daily Telegraph.
'Ako ova iznimno snažna fotografija mrtvog sirijskog djeteta pronađenog na plaži ne promijeni europski stav prema izbjeglicama, što će?', upitao je The Independant u naslovu svog članka.
'Šokantna fotografija utopljenog dječaka na turskoj obali mora biti objavljena', navodi The New York Times.
(Na fotografiji: trogodišnji Aylan Al-Kurdi i njegov dvije godine stariji brat Ghalib koji se također utopio u blizini turske obale)
Brojni europski mediji su ovu fotografiju okarakterizirali kao kraj ljudskosti i utapanje Europe. Dok se stari kontinent voli dičiti kulturom, povijesti, bogatstvom i ostalim bijelim privilegijama, koje je, ruku na srce, stekao kolonijalizacijom i tlačenjem ostataka svijeta, ne može se pohvaliti empatijom, emocijom i humanosti.
Europski političari nastoje doći do konsenzusa kako odgovoriti na najveću humanitarnu krizu od Drugog svjetskog rata, ali, čini se, kako povijest i nije najbolja učiteljica. Štoviše, građanima Hrvatske sjećanja su također kratkoga vijeka. Sudeći prema našoj nedavnoj anketi, koja je ispitivala hoće li se hrvatski građani uključiti u humanitarne akcije i pomoći izbjeglicama, čak 44 posto sudionika je protiv toga da Hrvatska uopće prihvati ljude koji bježe kako bi sačuvali gole živote. Njih 30 posto smatra kako trebamo biti solidarni i pomoći, dok 26 posto nije sigurno na koji način pomoći izbjeglicama i hoće li se uključiti u humanitarne akcije. Stoga, postavlja se pitanje jesmo li uistinu toliko bešćutni i zaboravni, zaokupljeni vlastitim životima i sebični? Kakav je to svijet postao kada se na svakodnevna stradanja i patnju reagira odmahivanjem ruke? Gdje je odgovornost prema drugom ljudskom biću, gdje je nestao trenutak 'i ja mogu pomoći'? Iako bi pomoć trebala biti bezuvjetna i pružena iz žudnje za općim dobrom, prihvatit ću i onu bojaznu varijantu 'pomažem jer možda će sutra meni život ovisiti o tuđoj i nepoznatoj ruci spasenja'.
