Među posljednjim objektima očišćenima od eksploziva je most u Bad Saeckingenu (sjever), koji Švicarsku povezuje s Njemačkom. Most iz 14. stoljeća upisan je kao povijesni spomenik u turističkim vodičima, koji ne spominju da su sve do listopada 2014. u njegovim temeljima ležale stotine kilograma eksploziva TNT. Stanovništvo je nešto znalo o tim minama, ali pojma nije imalo s kakvom je prijetnjom živjelo.
Početkom Drugog svjetskog rata neutralna Švicarska počela je eksplozivom štititi objekte civilne infrastrukture kako bi se u slučaju napada iz inozemstva zaštitila uništenjem komunikacija. Od početka 1940., postojao je koncept prema kojem bi se u slučaju napada vojska povukla u planine i aktivirala eksploziv.
Sovjetska prijetnja
No nakon 1945., eksploziv nije bio uklonjen, već naprotiv, pojačan u doba Hladnog rata kada je fašističku prijetnju zamijenila sovjetska. Od nekoliko stotina objekata štićenih minama s kraja rata, broj takvih objekata narastao je na dvije do tri tisuće 80-ih godina u vrijeme kada su sovjetske nuklearne rakete SS-20 prijetile Zapadnoj Europi.
No Sovjetski Savez raspao se 1991., a Švicarska nije odustala od svoje doktrine i nastavila je u nju ulagati milijune franaka. Doktrina "švicarskog sira" sastojala se u tome da se svaka planina buši kako bi se u njoj skrili bunkeri i piste za obranu od napada, kaže Julien Grand, glavni tajnik Švicarske udruge za vojnu povijest.
'Zastarjela' strategija
Vojska je tek nedavno priznala da je ta strategija "zastarjela", a na pitanje zašto se toliko čekalo, obrana odgovara da nije imala dovoljan broj stručnjaka koji bi taj posao obavili u strogim sigurnosnim uvjetima.
Analitičari vjeruju da je to i odraz švicarske politike i sustava referenduma koji ne favorizira nagle promjene. K tomu je Švicarska hrabro objavila svoju dugo čuvanu tajnu. "Nijedna zemlja ne objavljuje sve svoje vojne tajne, no znamo li uopće jesu li sve druge države uništile svoje eksplozive", pita povjesničar Peter Hug.
