Protiv predsjednika uprave mađarskog MOL-a, vlasnika hrvatske naftne kompanije INA-e, Zsolta Hernádija hrvatsko je Državno odvjetništvo podiglo optužnicu za davanje mita Ivi Sanaderu u iznosu od 10 milijuna eura. arti-201403310380006
U opširnom intervjuu RTL-u opisao je kako se osjećao kada je vidio svoje lice na Interpolovoj tjeralici, te kako mu je sada kada ne smije izaći iz zemlje. Ipak, kaže da su se u MOL-u još 2011. godine prvi puta suočili s time što su slutili još od 2010., da se u Hrvatskoj nešto sprema.
"Kako sam ja upao u to? Što ja imam s tim? Koja je moja uloga u tome? Počevši od 2010. godine takozvani stručnjaci počeli su spekulirati o tomu da, ako bi se moglo kriminalizirati ugovore koje su 2008-2009. MOL i hrvatska vlada ispregovarali, a početkom 2009. i potpisali, vrijeme bi se moglo vratiti unatrag, moglo bi se vratiti izvorno stanje, a neki su, na paradoksalan način, mislili i da bi se tako mogli vratiti u upravu Ine, i mogli bi raditi isto što su radili do 2009.", kaže Hernádi koji je ponovio da se odazvao svim pozivima mađarskih tijela da da iskaz o navodnom podmićivanju, te je istaknuo da je mađarsko odvjetništvo zaključilo da nema nikakvih dokaza za to.
Ustvrdio je da ga DORH nikad nije službeno kontaktirao vezano za slučaj Sanader, već da je samo u mađarskoj policiji dva puta dao iskaz o aferi Spice.
Na izravan upit RTL-ovog novinara je li Sanaderu dao mito, Hernádi je rekao da nije, te da takvih razgovora uopće nije bilo.
Kako započeti takav razgovor?
"Kada bih razgovarao s gospodinom Sanaderom, razgovarali bismo o mnogim stvarima: o politici, gospodarstvu, regiji, energetskoj sigurnosti i puno o tomu koja može biti budućnost INA-e, koja su moguća rješenja. Nikada se nije razgovaralo o temi u kojoj bi se govorilo o novcu, o nečemu što bi bilo ilegalno. Inače, to bi bilo i nezamislivo jer smo u najvećem broju slučajeva razgovarali u krugu kolega. To bi bilo nezamislivo i stoga što naš odnos nije bio takav da bi se takva stvar mogla i spomenuti. I, uopće, kako započeti takav razgovor? Je li netko već promislio o tome? Među nama i nije bilo posrednika koji bi u bilo kojem obliku mogao prenijeti jednu takvu poruku.
Vezano za famozni sastanak i razgovor nasamo u restoranu u Zagrebu, Hernádi je rekao da u takvom razgovoru, koji se odigrao prije ručka nema ničega sumnjivog.
"Sigurno je da ja nisam izvadio bateriju iz svoga mobitela, tu je netko nešto krivo vidio. Robert Ježić uopće nije bio prisutan tom susretu. A na snimci se i vidi da ručak još nije završen, da je stol postavljen za četiri osobe, da još nitko nije jeo, da je riječ o razgovoru još prije ručka. Znate, to je zanimljivo iz razloga što s bivšim premijerom razgovara šef najveće kompanije u regiji. Zastupnik najvećeg investitora u Hrvatskoj. Mi razgovaramo, a bivši premijer me nešto upita. Ja vadim telefon, uključujem ga, čekam malo jer iziskuje nešto vremena dok se telefon uključi, provjeravam nešto, zatražim komadić papira, jer nisam imao papira kod sebe, nemam ni sada. Nemam ni olovku. Ali kakve to veze ima s bilo kojim zločinom. Neka mi to netko objasni. A ako to netko želi podastrijeti kao dokaz, ja mogu samo raširiti ruke i reći: Bože moj, gdje mi to živimo!?"
Famozni komadić papira
Upitan što je bilo na komadiću papira koji je dao Sanaderu, Hernádi je rekao: "Gospodin Sanader je od mene tražio telefonski broj jedne mađarske javne osobe jer je htio nazvati tu osobu. Ja sam rekao kako ću provjeriti imam li broj te osobe i provjerio sam u svom telefonu. Imao sam broj, napisao sam na komadić papira. Nemojmo zaboraviti, tada gospodin Sanader već 3-4 mjeseca više nije bio predsjednik vlade. Više nije imao ono staro tajništvo, lako pokretljive ekipe koje je imao dok je bio premijer. To je bila jednostavna molba, s jednostavnim odgovorom. Napisao sam telefonski broj i spremio svoj telefon.
Roberta Ježića je Hernádi praktički optužio za lažno svjedočenje: "Ja kažem kako je Robert Ježić zasigurno imao dobar razlog, naime, kao što svi dobro znamo, prije toga je sjedio u zatvoru, a za čudo je pušten. Zasigurno je imao dobar razlog reći ono što je rekao. A državno odvjetništvo je to željelo povjerovati. Državno odvjetništvo je povjerovalo ono što im je on rekao jer se to uklapalo u koncepciju da se veliku ribu treba uloviti. Robert Ježić izašao je iz zatvora, Robert Ježić odletio je u Švicarsku, doveo je gospodina Hurlimanna kako bi ovaj svjedočio, a Hurlimann nije ništa drugo učinio nego je samo rekao da je on doista dobio novac, i da je taj novac doista čuvao za Roberta Ježića. Hurlimann, doduše, nije rekao, a nije niti mogao reći da je taj novac stigao od MOL-a, kao što i nije, a Hurlimann takvo što nikada nije niti rekao u svom iskazu, ali državno odvjetništvo je to prihvatilo. I odmah su imali kaput za gumb. Odmah je postojala priča za koncepciju. A to što je nju u hodu nekoliko puta trebalo ispraviti? U odnosu na mnoge stvari usput je postalo jasno da i nisu takve kako se tvrdilo. Da se stvar nije tako dogodila. A što se novca tiče: Roberte Ježić ga je već odavna potrošio. Ali to je nebitno, time se ne bavimo. Stoga ja kažem: u svim državama svijeta zadaća državnoga odvjetništva nije da dokaže optužbu i da za optužnicu prikuplja dokaze, nego da otkrije istinu. I da za istinu prikupi dokaze. A njih mora predočiti i ako su suprotni optužbi. Državno odvjetništvo nije to činilo. A to je, po mom mišljenju, ozbiljna pogreška."
Za Ježića je rekao da mu je u interesu da MOL ode iz INA-e. Tvrdi da ga je odbio kad je tražio reprogram dugovanja DIOKI-ja prema INA-i i povoljnije uvjete za svoju kompaniju. "Nažalost, Robert Ježić nikada nije došao govoreći kako je pronašao najbolje naftno polje, ali često je dolazio s idejama kako bi INA-i mogao nanijeti još više štete. A odgovor na te ideje uvijek je bio: NE! Je li Robertu Ježiću u interesu da mi odemo iz uprave INA-e? Pa, ako nekome, njemu je to itekako bilo u interesu. A onda bi sve moglo ostati po starom, onako kako je bilo ranije."
