Kada su se u nedjelju oko 13.30 oglasile tužne sirene za zračnu uzbunu, stanovnici sela i gradova Sjevernog Tajvana, najrazvijenije regije te otočne države prekoputa Kine, povukli su se u svoje kuće. Ulice su brzo opustjele. U glavnom gradu, Taipeiju, na trgovinama i restoranima spuštene su rolete, a policija je usmjerila vozila uz rub ceste naredivši vozačima i njihovim suputnicima da se sklone. Reski zvuk borbenih zrakoplova koji su se hitali odbiti neprijatelja ispunjavao je nebo, dok je poruka 'upozorenje na raketni napad' poslana na stotine tisuća mobilnih telefona, pozivajući građane na hitnu evakuaciju na sigurna mjesta.
Zvuči zastrašujuće, ali ovaj scenarij iz noćne more koji se u nedjelju odvijao na Tajvanu bio je nužna sveobuhvatna vježba za pripremu za dan - koji je prema nekima sasvim blizu - kada će Tajvan biti izložen iznenadnom napadu Kine.
Od 1949. na nišanu komunističke Kine
Dok su oči svijeta uprte u brutalni rat u Ukrajini, ne smijemo podcijeniti krizu koja tinja na drugom kraju Euroazije, niti smatrati da su te dvije krize nepovezane, piše za Daily Mail sigurnosni stručnjak Mark Almond.
Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov kineski kolega Xi Jinping dijele zajednički prijezir prema pravima svojih slabijih susjeda, a Tajvan već dugo osjeća dah kineskog zmaja na svom vratu. Otkako su komunisti došli na vlast u kontinentalnoj Kini 1949. godine, imali su ovu hrabru malu naciju na nišanu. Službeno je Tajvan dio Republike Kine, ali je u stvarnosti već više od 30 godina neovisna demokracija.
Kao što se Putinu nije sviđala demokratska Ukrajina na ruskoj granici, tako je svemoćnom kineskom predsjedniku Xiju neprihvatljivo imati demokraciju u svome susjedstvu. Sada, kada su kineske zračne snage i mornarica sve aktivnije oko i iznad Tajvana, sve upućuje na to da Xi uvježbava invaziju na taj maleni, ali geopolitički važan otok, sa "samo" 29 milijuna stanovnika, u usporedbi s 1,4 milijarde Kineza.
Tijekom posjeta Japanu u svibnju, predsjednik Joe Biden jasno je dao do znanja da će SAD biti spreman braniti Tajvan ako bude napadnut. I, naravno, nitko ne bi bio sretniji od Putina da se takvo što dogodi. Preusmjeravanje američkih snaga i visokotehnološkog oružja iz istočne Europe na Daleki istok smanjilo bi pritisak na njega u Ukrajini. Ali kineska invazija na Tajvan mogla bi brzo eskalirati i postati najveća prijetnja svjetskom miru od Kubanske raketne krize 1962. godine.
Zanemarivali ulaganja u vojsku
Almond u nastavku teksta piše o tome kako bi se kineska invazija na Tajvan mogla odvijati, što bi je pokrenulo i kako bi to utjecalo na ostatak svijeta? Najvjerojatniji "izgovor" za invaziju, smatra, bila bi deklaracija neovisnosti tajvanske predsjednice Tsai Ing-wen. Usto bi svako priznanje Tajvana kao neovisne države rasplamsalo vatru. (Nakon prošlotjedne najave posjeta Tajvanu predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi, Peking je čak upozorio da bi njihov odgovor mogao uključivati "nasilan odgovor").
Tajvan, uspješna ekonomija slobodnog tržišta vođena industrijskom proizvodnjom te izvozom elektronike i strojeva, obogatio se odvojen od komunističke Kine. Ali donedavno je Tajvan zanemarivao budžetske izdatke za obranu. S relativno malim brojem obučenih vojnika i modernim oružjem, Tajvan se oslanjao na svoju stratešku vrijednost - na spoju Istočnog i Južnog kineskog mora u sjeverozapadnom Pacifiku - jamčeći zaštitu Amerikancima i Japancima. No, učeći iz primjera Putinova neuspjeha da zauzme glavni grad Ukrajine, Kijev, u Pekingu bi mogli zaključiti da bi samo masivni napad šoka i strahopoštovanja na Tajvan bio djelotvoran.
Oluja balističkih i krstarećih projektila sručila bi se na vojne baze i luke na Tajvan, na njegova telekomunikacijska čvorišta i prometnu infrastrukturu. Gruba sila visokoeksplozivnih bojevih glava bila bi koordinirana s kibernetičkim napadima kako bi se omela koordinacija među tajvanskim trupama i izazvala panika među civilima. U isto vrijeme, invazijska flota nastojala bi iskrcati tisuće kineskih vojnika, tenkova i kamiona na obalu kako bi okupirala Tajvan na stari način ratovanja. Nedvojbeno bi došlo do ogromne štete na infrastrukturi, s velikim vojnim i civilnim žrtvama. No, Kina ne može računati na to da bi brojčana nadmoć njenih trupa donijela brzu pobjedu.
Bi li Biden postupio kao Truman 1950-ih?
Kina ima golemu i rastuću vojsku, ali ona se nikada nije okušala u pravim bitkama. Nije ratovala od 1979. godine, kada je Deng Xiaoping odlučio "očitati lekciju" svome južnom susjedu Vijetnamu. Umjesto toga, Vijetnamci su Kinu naučili nekoliko teških lekcija pa se taj rat danas u Kini uglavnom ne spominje. Umjesto toga, korejski rat protiv snaga UN-a pod vodstvom SAD-a između 1950. i 1953. slavi se kao model rata komunističke Kine. Iako je kineska Narodna oslobodilačka vojska ubila desetke tisuća američkih vojnika, predsjednik Harry S. Truman nije pristao na zahtjev svojih generala da upotrijebe nuklearno oružje. Tada se Mao morao osloniti na Staljinov "nuklearni kišobran". Danas Kina ima vlastito nuklearno oružje.
Peking je čvrsto uvjeren da bi i sadašnji američki predsjednik Biden, poput Trumana, odstupio od ruba ako bi se nuklearni rat činio najvjerojatniji ishod. Ako je tako, onda Xi i njegovi aparatčici podcjenjuju američku odlučnost da Kini ne prepusti kontrolu u pacifičkoj regiji, piše komentator Daily Maila.
Bidenova administracija je, s dobrim razlogom, duboko sumnjičava u pogledu namjera Kine u tom području. Treba uzeti u obzir i Japan, nekadašnjeg imperijalnog gospodara (do 1945.) te regije, koji vidi Tajvan kao južno sidro lanca otoka koji vodi do samog japanskog arhipelaga. Bivši japanski premijer Shinzo Abe, ubijen u atentatu početkom ovoga mjeseca, stalno je upozoravao zapadne saveznike da ih njihova usredotočenost na ukrajinsku krizu odvraća od mnogo veće prijetnje svjetskoj stabilnosti koju Kina predstavlja, više nego Rusija.
'Mogućnost nuklearnog sukoba je zastrašujuće blizu'
Bi li Japan brzo nabavio nuklearno oružje koje mu je potrebno da se zaštiti i odvrati Kineze ako Peking odluči napasti Tajvan? I, budući da Sjeverna Koreja već testira nuklearno oružje, može li Južna Koreja slijediti taj primjer zbog svojih strahova od Kine i svog sjevernog susjeda? Potencijal za sveopći nuklearni sukob je, dakle, zastrašujuće blizu. Ali čak i bez nuklearnog zastoja, kineska invazija na Tajvan, uspješna ili ne, bila bi katastrofalna za svjetsko gospodarstvo u cjelini.
Tajvan je jedan od najvećih svjetskih proizvođača visokotehnoloških komponenti kao što su poluvodiči, a ako bi njegove tvornice bile uništene ili oštećene, to bi utjecalo na sve, od računala do mobilnih telefona, podižući cijene i stvarajući nestašice svakodnevnih stvari. Što se tiče onih koji kažu da će Xi oklijevati s invazijom iz straha da će "ubiti zlatnu gusku", a to je tajvansko gospodarstvo, valja se sjetiti Hong Konga. Tijekom posljednje tri godine, Xi Jinping je bio voljan polako gušiti ekonomski dinamizam Hong Konga kako bi ugušio tamošnji demokratski pokret. Mogao je s jednakom lakoćom procijeniti da je razarajući Tajvan cijena koju vrijedi platiti za stjecanje strateške prednosti korištenja položaja otočne države kako bi se kineskoj mornarici omogućio pristup otvorenom oceanu. Vježba stanovništva na Tajvanu, održana u nedjelju, nazvana je Wan An, što u prijevodu znači "Vječni mir".
Taj "vječni mir" možda se čini nerealnim, a čak i da bi se postigao u kratkom roku, Biden i Zapad moraju nastaviti uspostavljati delikatnu ravnotežu između pokazivanja podrške Tajvanu i istovremeno ne provocirati Xijevu Kinu da pokaže kako se ne boji. To je zastrašujuće hodanje po žici između pomirenja i kobnih posljedica rata, pri čemu i Xi mora balansirati kao i Zapad. Rizici pogrešne procjene s obje strane su nevjerojatno visoki.
