Ruskom invazijom na Ukrajinu poredak svijeta se značajno promijenio. Postao je multipolaran, pri čemu se čini da se, ugrubo rečeno, glavni sukob vodi između liberalnih demokracija Zapada na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i autoritarno-totalitarnog Istoka na čelu s Rusijom, Kinom i Sjevernom Korejom. S druge strane, demokratski sustavi imaju vlastite unutarnje probleme, tako da je, primjerice, u Hrvatskoj većina građana po treći put dovela na vlast HDZ s Andrejem Plenkovićem na čelu, usprkost tome što je smijenio 30-ak ministara od kojih su brojni bili umiješani u afere, korupciju i moralno upitne stvari. Pa, evo, svjedočili smo ovih dana i najnovijem uhićenju, u akciji USKOK-a i policije, HDZ-ovog bivšeg saborskog zastupnika i gradonačelnika Otoka Josipa Šarića zbog sumnje na zlouporabu položaja i vlasti. Istovremeno, u SAD-u bi Donald Trump mogao opet postati predsjednik, iako ga i dalje mnogi gledaju kao prijetnju demokraciji nakon juriša na Kapitol 6. siječnja 2021.
O tome ima li liberalna demokracija budućnost u takvom jednom turbulentnom svijetu i što možemo naučiti od Platonove kritike demokracije razgovarao sam s uglednim njemački filozofom prof. dr. Christophom Hornom, s Odsjeka za filozofiju Sveučilišta u Bonnu. Hornov fokus interesa je na antičkoj filozofiji, posebice Platonu i Aristotelu, praktičnoj filozofiji, etici i suvremenoj političkoj filozofiji te je od 16. do 20. rujna ove godine sudjelovao na simpoziju u Dubrovniku u organizaciji prof. dr. sc. Jure Zovka s predavanjem o Platonovoj političkoj filozofiji.
"U potpunosti se slažem s dijagnozom na kojoj se temelji vaše pitanje: zapadne liberalne demokracije pod pritiskom su izvana zbog uspona autoritarnih država, posebice činjenice da su nedavno počele surađivati. S druge strane, ugrožene su iznutra jer biračko tijelo često simpatizira autoritarne ili nacionalističke stranke. Rat u Ukrajini je prva prijetnja. Izbor Donalda Trumpa 2016. i njegov mogući reizbor u studenom 2024. druga je prijetnja. Unatoč tome, ne vidim smrt liberalne demokracije - ona ima nešto vrijedno za ponuditi jer kombinira aspekt sudjelovanja svih građana kao birača s načelom liberalnih temeljnih prava. Najbolja stvar u liberalnoj tradiciji su upravo ta temeljna prava: ranomoderne slobode kakve poznajemo iz američke Deklaracije neovisnosti i Deklaracije o pravima čovjeka Francuske revolucije", ističe njemački profesor.
Christoph Horn
Koje su slabosti demokracije?
Međutim, upozorava Horn, liberalna demokracija kao predstavnički oblik vladavine također ima značajne slabosti.
"Mnogi se građani osjećaju marginaliziranima, kao da stvarno ne sudjeluju i da ih se zapravo ne čuje. Zato mi na Zapadu trebamo razmisliti kako elemente iz takozvane republikanske tradicije demokratske teorije ugraditi u političku stvarnost. Prema republikanskom shvaćanju demokracije, kako je formulirano u antičko doba, snaga republike je u tome što opće dobro stavlja iznad interesa društvenih skupina ili stranaka te osigurava visok stupanj aktivnog sudjelovanja građana.
U ovoj tradiciji, republikansko razumijevanje demokracije poziva se na osjećaj zajedništva, predanost zajedničkim vrijednostima, građanske vrline i građanski angažman. U moderno doba, Jean-Jacques Rousseau je bio taj koji je skovao dva osnovna republikanska koncepta - narodnog suvereniteta i opće volje (volonté générale). Hannah Arendt je naglasila da su grčki polis i rimska republika utemeljeni na republikanskom konceptu političke potpore koji se temelji na javnom prostoru zajedničkog govora i djelovanja. Za Arendt se republikanizam temelji, s jedne strane, na intersubjektivnoj zajedničkoj sferi, a s druge strane, na strogom ograničenju veličine, kao u grčkom polisu, koju ona suprotstavlja modernoj društvenoj homogenizaciji i masovnom društvu.
Vjerujem da bi takvu republikansku demokraciju građani doživljavali znatno prikladnijom i vjerodostojnijom."
Kritika demokracije
Dmitrij Peskov hvalio se tjedan dana prije izbora, na kojima je ruski predsjednik Vladimir Putin naravno pobijedio, da je ruska demokracija "najbolja na svijetu" i da više "neće tolerirati kritiku njihove demokracije". Sarkastično i apsurdno, kada dolazi iz usta propagandista antidemokratski nastrojenog Kremlja koji ne posustaje u gušenju sloboda. Međutim i na Zapadu je suvremena demokracija ponekad gotovo stavljena na pijedestal svetosti i dogme koju je hereza propitivati. Otkuda takav stav?
"Pa dobro, to što Peskov proglašava rusku 'demokraciju' kao nepodložnu kritici ima sasvim druge razloge od razmatranja koja mnoge na Zapadu navode da temelje demokracije proglase nepovredivima. Peskov jednostavno želi zadržati kritičare podalje, dok zapadni branitelji demokracije njezina pravna i institucionalna načela proglašavaju temeljnima i nepromjenjivima: drugim riječima, ljudska prava i ljudsko dostojanstvo, načelo tolerancije, načelo jednakosti i načelo vladavine većine. Nepovredivost ovih načela jamči slobodan suživot ljudi u pluralističkom društvu. Ako, poput Johna Rawlsa, moderna društva objašnjavamo činjenicom razumnog pluralizma, onda su upravo za to potrebni nepromjenjivi temelji", ističe Horn.
Platon je bio poznat po oštroj kritici demokracije svoga vremena zbog prijetnje da "preraste" u tiraniju većine, kao i zbog toga što načelno svaka osoba, neovisno o kompetencijama i educiranosti, može doći na vlast. Horn objašnjava da je Platon razvio svoje političko razmišljanje u oštroj suprotnosti atenskoj demokraciji, jer je smatrao atenski politički sustav odgovornim za sudsko ubojstvo Sokrata, koji je, kako je navedeno u dijalogu Fedon, „bio najbolji, najrazumniji i najpravedniji od svih ljudi koji su živjeli u to vrijeme”.
"Za Platona, glavne mane demokracije leže u višku individualne slobode i političkom sudjelovanju nepromišljenih, neukih ljudi. Još jedna značajka demokracije je radikalno provođenje jednakosti, dovedeno do krajnosti. Prema Platonu, u demokraciji se gubi svaki osjećaj autoriteta, što dovodi do zanemarivanja obrazovanja i nemara u kažnjavanju prekršitelja zakona.
Platonovo razmišljanje temelji se na pesimističkoj antropologiji, prema kojoj ljudi ne mogu živjeti bez sustava vladavine koji ima stroga ograničenja. Budući da uvijek vidi opasnost od zlouporabe vlasti od strane onih na vlasti, vladavina bogova nad ljudima činila mu se najboljim mogućim rješenjem. Ali, naravno, takav oblik vladavine nije dostupan; nego je raspoloživi politički optimum za Platona da maksimalno pronicljiva osoba – koja u isto vrijeme ne bi trebala imati sebične interese – preuzme upravljanje državom. Tako je Platon cijenio vladavinu filozofskih stručnjaka.
Priroda njihove stručnosti određena je različitim pokušajima; to su vrlo sofisticirane ideje sveobuhvatnog znanja. Za Platona je jasno da upravo to znanje razlikuje dobru političku vladavinu od vladavine ondašnjih (demokratskih ili tiranskih) političara i od (pseudo)kompetentnosti sofista. Ovdje stupa na scenu poznata teorija ideja: filozof ima potpuno političko znanje u smislu umijeća (technê), pa čak i znanja (epistêmê). Danas nam se to čini preambicioznim. Ali u kasnom dijalogu Državnik, Platon je razvio drugu koncepciju stručnog znanja o politici. Prema tome, vladar treba samo koristiti (“povezati”) znanje koje mu je strano."
Opasnost pretjeranog bogatstva
Postoje prigovori da demokracija nije potpuno u skladu s kapitalističkim ekonomskim sustavom, jer dok prva pruža iluziju jednakosti, kapitalizam producira ekonomsku nejednakost i nejednaku raspodjelu moći i utjecaja. Neki ljudi su rođeni siromašni, a drugi bogati, neki imaju pristup boljem, a drugi lošijem obrazovanju. Može li nam Platon pomoći riješiti taj problem?
"Platon nije bio egalitarist. Umjesto toga, pretpostavljao je da su ljudi duboko nejednaki i da bi stoga trebali imati različite uloge u društvu. S druge strane, Platon se iznenađujuće jasno izjasnio protiv ekonomskog poretka dizajniranog prema načelu maksimiziranja individualnog profita. Smatrao je da želja za bogatstvom kvari odnos građana prema životu, zbog čega njegova koncepcija idealne države – i u republici i u zakonima – teži samo umjerenom blagostanju za sve građane. Istodobno, republika uključuje ideju ukidanja privatnog vlasništva za više klase, s ciljem da se ti ljudi posvete isključivo zadacima političkog vodstva.
Mislim da od Platona možemo naučiti da je pretjerano bogatstvo opasno za razvoj pojedinaca s jedne strane, ali i cijelih društava s druge strane. Socijalno nepravedna društva ne mogu dugoročno preživjeti."
Premijer Andrej Plenković je nedavno, odmah nakon izbora, brutalno povećao plaće sebi, predsjedniku države, ministrima i ostalim državnim dužnosnicima. Kao opravdanje za takav potez naveo je da je to "antikorupcijska mjera". Kako bi Platon gledao na visoke plaće političara, od kojih je nekima politika postala biznis, s obzirom na to da je bio sklon tome da oni koji vode državu ne posjeduju imovinu i bogatstvo iznad onoga što je dovoljno za život?
Horn ističe da nema sumnje da bi Platon žestoko kritizirao samobogaćenje političke klase i pokušao to spriječiti institucionalnim mjerama opreza. "U idealnom slučaju, političari bi trebali osjećati obvezu prema općem dobru. Kako bi se to osiguralo, potrebna je veća kontrola utjecaja i lobiranja. Jedna od mjera je godišnje objavljivanje prijava poreza političara".
Problem slabe informiranosti biračkog tijela
Koje lekcije možemo danas naučiti od Platonove kritike demokracije kako bismo napredovali dalje?
"U svojoj je kritici, povijesni Platon je relativno daleko udaljen od našeg oblika demokracije. Ono što nazivamo demokracijom, uostalom, snažno se temelji na dodatnim sadržajima: primjerice, temeljnim pravima i načelu ljudskog dostojanstva. Oba pojma imaju kršćanske i sekularne srednjovjekovne i novovjekovne izvore (u slučaju ljudskih prava kao izvor inspiracije ističe se filozofija njemačke škole filozofa Christiana Wolffa).
No, postoji obnovljeni oblik Platonove kritike demokracije koji točno opisuje našu trenutnu situaciju: knjiga Jasona Brennana Against Democracy (Protiv demokracije, 2016.). Prema Brennanovoj dijagnozi, biračko tijelo u zapadnim demokracijama toliko je slabo informirano da je informiran izbor teško moguć. Stoga se uvijek trebamo osloniti na stručno znanje kada je riječ o odlukama u kojima je ključna razina znanja i razumijevanja. No, Brennanova 'epistokracija' također mi se čini opasnom jer potencijalno prebacuje previše političkih odluka na stručnjake.
U isto vrijeme, važno je prepoznati da valjanost liberalnih temeljnih prava nije dovoljna za demokraciju. Također moramo uzeti u obzir trenutak istinitosti 'teorije radikalne demokracije', na primjer Chantal Mouffe ili Jacquesa Rancièrea: Ljudi žele biti izravno uključeni - njihov 'glas' bi se trebao izravno čuti."
Horn vjeruje da je trenutna kritika demokracije u zapadnim društvima povezana s percepcijom deficita, tj. nedostataka u upravljanju krizama.
"Mnogi građani zapadnih zemalja doživljavaju državu kao nemoćnu ili barem neučinkovitu kada je riječ o prevladavanju velikih kriza sadašnjosti. U migracijskoj krizi, klimatskim katastrofama, procesima ekonomske modernizacije i procesima društvene emancipacije, čovjek ima osjećaj da je politička klasa neaktivna ili barem nedovoljno aktivna. Potrebne promjene se moraju jasno identificirati, građane treba uključiti u procese (osobito kada su skupi i složeni), a odluke treba provoditi brzo i transparentno."
Deliberativna demokracija?
Na pitanje vidi li danas određenu šansu za deliberativnu demokraciju, temeljenu na kvalitetnoj javnoj raspravi i komunikacijskom procesu, umjesto na glasanju (kvantiteti), Horn ističe vrijednost tog koncepta, iako i u njemu vidi određene manjkavosti.
"Koncept deliberativne demokracije, kako ga je razvio Jürgen Habermas, na primjer, zapravo je briljantna ideja: poput republikanizma, koncepti deliberativne demokracije pridaju značajnu vrijednost jakim oblicima građanskog sudjelovanja, ali više naglašavaju društveni pluralizam i razvijaju postupke za postizanje konsenzusa. Prema tom modelu, demokracija znači da se država i društvo vide kao otvorene, nedovršene zajednice u kojima je deliberacija (op. a. razmatranje, prosuđivanje raznih mogućnosti i argumenata sa svrhom postizanja racionalnog konsenzura) zajamčena i institucionalno i neformalno. Građani bi trebali biti u mogućnosti javno izraziti svoja različita uvjerenja, perspektive i preferencije na razuman način te poštivati prosudbe svih drugih.
S druge strane, kritika modela deliberativne demokracije također mi se čini prilično uvjerljivom. U praksi politička deliberacija ima u najboljem slučaju ograničen utjecaj. Često se događa upravo suprotno - skupine postaju ideologiziranije, a sukobi intenzivniji. Čini se da je upravo to slučaj s aktualnim populizmima: javne rasprave pretvaraju se u tirade mržnje i uvreda, pri čemu se razni tabori sve više ideologiziraju i radikaliziraju te jedni druge imuniziraju. Neutralno, objektivno izvještavanje ocrnjuje se kao tendenciozno", primjećuje profesor.
Međutim, pita se Horn na kraju, trebaju li nas svi ti prigovori odvratiti od ideala deliberativne demokracije?
"U najmanju ruku, mora se priznati da se temelji na krajnje idealiziranim uvjetima: načelu malih zajednica, aktivnom građanskom angažmanu i prioritetu općeg dobra. Ipak, u budućnosti moramo ići u tom smjeru, ne odričući se pritom prednosti tradicionalne liberalne demokracije".
POGLEDAJTE VIDEO: Bukti na Bliskom istoku. Sve je više jezivih prijetnji:
