U seriji fotografija Nevidljivi ljudi Bjelorusije fotografkinja Jadwiga Bronte istraživala je učinke černobilske nesreće, posebno što se dogodilo s ljudima koji žive u državnim institucijama zvanima 'internati'.
Radi se o mješavini azila, sirotišta i privremenog prihvatilišta u kojima žive tisuće ljudi iz Bjelorisije. Dobar dio ih čine osobe koje su njihove obitelji "predale na brigu vlastima" odmah nakon rođenja.
"Ova mi je tema jako bliska. Rođena sam u Poljskoj, koja je u vrijeme černobilske katastrofe bila satelit bivšeg SSSR-a. Kada sam saznala nešto više o stvarima koje su se događale u vremenu nakon katastrofe, osjetila sam kako mi je dužnost otići u Bjelorusiju i poraditi na toj temi", rekla je Bronte.
"Oslikavanje invaliditeta jako je osjetljiva stvar te uvijek u sebi sadrži pitanje etike i estetike", kaže Bronte o fotografiranju žrtvava, na kojima su vidljive razorne posljedice koje radijacija ostavlja na tijelu.
"Dokumentarni fotografi i fotonovinari često su kritizirani zbog svog izbora i pristupa ovakvim temama. To sliči prijašnjem pristupu kada su se ovakve teme morale obrađivati 'kako treba'. Ljudi s invaliditetom nekako su praktički postali metaforom za 'biti drugačiji'."
"Ali naš negativan stav se mijenja kada saznamo kada je i zašto nastala određena fotografija. Moja svijest o povijesnim aspektima ove teme postala je osnova za način na koji sam joj prišla - držala me je usmjerenu na prvobitnu namjeru koju sam imala svaki put kada sam fotografirala nekoga", objašnjava Bronte, koja je željela svojim fotografijama pokazati kako su ljudi s invaliditetom sposobni učiti, raditi, ostvarivati trajne veze i doprinijeti društvu.
Fotografkinja kaže kako bi voljela da se promjeni mentalitet ljudi u Bjelorusiji, da više nauče o skrivenoj povijesti kako bi postali svjesni svega što im se događa. Roditelji ih često napuštaju ili 'predaju' vlastima na brigu u institutima, jer je to lakše nego biti izopćen iz lokalne zajednice.
Direktorica britanskog projekta Djeca ČernobilaLinda Walker radi u Bjelorusiji već 20 godina, i kaže kako se situacija ipak popravlja. U zadnjih su se desetak godina brojna sirotišta za takvu djecu zatvorila, a vlasti daju tu djecu bez roditelja u skrbničke obitelji.
Polako se stvara svijest kako bi i ti ljudi trebali živjeti u zajednici, umjesto da ih se drži u raznim institucijama.
