Glasovanje koje je inicirao kurdski predsjednik Masoud Barzani održava se u autonomnoj regiji Kurdistana, na sjeveru Iraka, koja obuhvaća pokrajine Erbil, Sulejmaniju i Dohuk, ali i u zonama u kojima se za prevlast bore Kurdi i središnja iračka vlada. Očekivano, jedna od najžešćih reakcija došla je iz Turske, predsjednik Recep Erdogan, gnjevan zbog održavanja referenduma o neovisnosti iračkog Kurdistana, danas je najavio skoro zatvaranje kopnene granice prema toj iračkoj regiji te zaprijetio obustavom izvoza nafte preko Turske. Opširnije pročitajte
Destabilizacija Iraka
Vanjske sile vide kurdistanski referendum kao destabilizaciju Iraka i susjednih zemalja u trenutku kada svijet iz dana u dan sve više baca na koljena samoproglašeni kalifat Islamske države. Kurdski predsjednik Barzani raspisivanjem referenduma uspješno je raspirio vatru kurdskog nacionalizma, no postoje i oni oprezniji koji od njega strahuju.
"Barzani i njegovi savjetnici ne shvaćaju ozbiljno prijetnje Irana i Turske, kazavši da su ih i prije čuli pa se ništa nije dogodilo", kaže veteran kurdskog vodstva Omar Sheikhmous. "Nadam se da su u pravu", dodaje.
Sheikhmous upozorava da su Kurdi vrlo izolirani na regionalnoj i međunarodnoj razini, ističući kako su UN, SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka protiv referenduma, kao i susjedne države poput Irana i Turske, ali i iračka vlada u Bagdadu. Istovremeno, povlači paralelu s povijesnom izdajom iračkih Kurda od strane Amerikanaca i Iranaca pred Saddamom Husseinom 1975. godine, kad su ostali bez saveznika.
Oporbenjaci u nezavidnoj situaciji
Barzanija protivnici optužuju da se odlučio na raspisivanje referenduma kako bi raspirio kurdski patrotizam, a sve s ciljem osnaživanja svoje vlasti na čelu Kurdistana, ali i unutar vlastite stranke, Kurdistanske demokratske partije (KPD). No, oporbenjaci, na čelu s Barzanijevim tradicionalnim suparnicima, Patriotskom unijom Kurdistana, u prilično su nezavidnoj situaciji. Naime, kad bi se protivili referendumu, Kurdi bi ih proglasili izdajicama zbog protivljenja nezavisnosti oko koje se već bore stotinu godina.
Igrajući na nacionalističku kartu, Barzani je odvukao pozornost birača daleko od katastrofalnog ekonomskog stanja Kurdistana od 2014. godine kad su izgubili udio naftnih prihoda središnje iračke vlade, a srozala se i cijena njihove nafte. Erbil, glavni grad Kurdistana, prepun je poluizgrađenih zgrada i nebodera čija je izgradnja započela uslijed ekonomskog buma, a sada iznad njih tmurno stoje stotine kranova. Mnogi vladini zaposlenici nisu dobili plaću mjesecima.
Iako je referendum proizašao zbog političkog manevriranja unutar samog Kurdistana, među Kurdima je dobio golemi momentum. Unatrag nekoliko mjeseci i tjedana diljem Kurdistana održani su masovni skupovi podrške.
"Barzani je pokazao da je pravi vođa i othrvao se pritiscima da se otkaže referendum", kazao je Kamran Karadaghi, analitičar kurdistanskih unutarnjih poslova i bivši šef osoblja bivšeg iračkog predsjednika Jalala Talabanija. Prisjeća se kako su se nekad hodnicima iračke vlade šalili oko kurdistanskih prijetnji o nezavisnosti, ali, smatra, više im sigurno nije do smijeha.
Izjava bivšeg iračkog premijera
Karadaghi ističe ključnu pogrešku iračke vlade, a to je proglašavanje kurdistanskog referenduma putem koji će u konačnici prouzročiti nasilje i rat. Ističe da će ovakva reakcija Bagdada, ali isto tako i vanjskih sila, samo razbjesniti Kurde, pritom citirajući izjavu bivšeg iračkog premijera Nourija al-Malikija koji je nedavno zatražio ukidanje referenduma i tom prilikom rekao da "Irak neće dopustiti stvaranje novog Izraela na sjeveru zemlje".
Unatoč lavini političkih reakcija oko kurdistanskog referenduma, on ipak ne obvezuje Barzanija da zatraži odvajanje od Iraka i stvaranje samostalne države, ali će ipak pokazati da bi za to imao veliku podršku naroda.
Savezništvo sa SAD-om
Kurdistanski referendum će biti mnogo drugačiji od Brexita 2016. godine, upravo iz razloga što ne tjera kurdsko vodstvo da zatraže odcjepljenje od Iraka. Velikih priprema za neovisnost u Erbilu nema, a razlog stoji u činjenici što Kurdistan u većini slučajeva, osim međunarodnog priznanja, i funkcionira kao nezavisna država. Kurdistan je postigao političku i vojnu autonomiju pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država nakon Saddamovog povlačenja vojske iz Zaljeva i kurdskog ustanka 1991. godine. To je potpomognuto američkom invazijom Iraka 2003. godine kad su se kurdske pešmerge pridružile američkoj koaliciji protiv Saddama te zauzele Kirkuk i Mosul. Kasnije su se Kurdi povukli iz samog Mosula, ali nikad iz Kirkuka i okolnih bogatih naftnih polja.
Nije sporan samo grad Kirkuk. Kurdistan je iskoristio poraze iračke vojske od strane Islamske države te proširio svoj teritorij za 40 posto, pritom zauzevši sporna područja. No Kurdi nikad ne bi bez problema zadržali ta područja, pogotovo nakon što je posljednjih mjeseci iračka vojska, uz pomoć SAD-a, nanijela ISIS-u velike gubitke i vratila velik dio iračkog teritorija. Dragulj tog vojnog pothvata sigurno je ponovno zauzimanje sjevernog iračkog grada Mosula u srpnju ove godine.
Prekid trgovanja naftom
Bagdad je proglasio kurdistanski referendum ilegalnim i napravio neodređene prijetnje vojnim akcijama, koje Kurdi ignoriraju ili doživljavaju s prezirom. Osim zveckanja oružjem, iračka vlada je zatražila od svjetskih sila i prekid trgovanja naftom s Kurdistanom. No irački premijer Haider al-Abadi mora biti oprezan. Ako se odluči za akciju protiv Kurda, mogao bi izgubiti političke bodove koje je zaradio pobjedom protiv ISIS-a.
Kurdistanski predsjednik tvrdi da će u slučaju današnje većinske podrške samostalnosti doći do mirnog razilaženja Kurda i središnje iračke vlade. To bi mogao biti slučaj, no sjever Iraka je područje mnogih etničkih, sektaških, teritorijalnih i međunarodnih sukoba pa je nažalost ipak teško prognozirati miran razvod.
