Dvije godine nakon završetka rata Reinhard Strecker je okrenuo leđa Njemačkoj i otišao u Pariz odlučan da više nikada ne stupi na njemačko tlo. Kada se na izričitu želju roditelja 1954. ipak vratio u domovinu doživljava šok: na brojnim njemačkim sudovima odluke su donosili suci koji su do 1945. bili na visokim funkcijama nacionalsocijalističke Njemačke, piše Jacek Lepiarz za Deutsche Welle.
"Ako hoću ostati u Njemačkoj, onda se ova zemlja mora promijeniti. Izgrađivati demokraciju s nekadašnjim zločincima smatrao sam idiotskim. Morao sam protiv toga nešto učiniti", rekao je Strecker u razgovoru za DW.
Svjetske sile zajedno sa Sovjetskim Savezom su nakon pobjede nad Hitlerom programom denacifikacije htjele očistiti Njemačku od nacista. Po završetku rata je oko 200.000 potencijalno opasnih nacionalsocijalističkih aktivista, za koje se sumnjalo da su upleteni i u zločine, uklonjeno iz društvenog života i zatvoreno u logore.
Nedostatak sudaca
Izraz ove čvrste volje da se kazne odgovorni bio je i Nirnberški proces, proces protiv glavnih ratnih zločinaca (20. studenoga 1945. do 1. listopada 1946.) koji je završio s 12 presuđenih smrtnih kazni. "Ispočetka rigorozna politika denacifikacije dovela je saveznike u velike neprilike. U vrijeme izbjegličkih kretanja i crnog tržišta prijetilo je povećanje kriminala, a nedostajalo je sudaca", piše Marc von Miquel u knjizi "Karrieren im Zwielicht" (Sumnjive karijere).
Zbog nedostatka osoblja pravila su slabila, a kritičari su govorili da se događa "renacifikacija" pravosuđa u zapadnoj zoni. "Do početka šezdesetih godina na sudovima u Njemačkoj je radilo između 1100 i 1200 nacističkih sudaca i državnih odvjetnika, djelomice poznatih imenom i prezimenom", procjenjuje Klaus-Detlev Godau-Schüttke u knjizi "Vrhovni sud. Pravosuđe u Njemačkoj". A mnogi od njih su u susjednim okupiranim zemljama - Poljskoj i Danskoj - donosili smrtne presude.
Pokušaj pobjedničkih sila da dosljedno postupaju protiv okrivljenih osoba njemački pravnici su diskreditirali kao da se radi o "iznimnim zakonima samo za Nijemce" s namjerom da se "osveti političkim protivnicima". Promijenilo se raspoloženje i među zapadnonjemačkim stanovništvom. "Prvobitni visok stupanj prihvaćanja Nirnberškog procesa se u međuvremenu promijenio u opću averziju prema savezničkim naporima da se odgovorni kazne", piše von Miquel.
Adenauer nije bio nacist, ali...
"To što nisam postao nacist zahvaljujem svojim roditeljima, jer su oni bili strogo protiv nacista. Moj otac je bio među osnivačima pokreta Bekennende Kirche (pokret otpora njemačkih protestanata protiv usklađivanju nauka i organizacije Njemačke evangeličke crkve s nacističkim režimom, op. ur.) u Berlinu. Moja majka i moj otac su nam jasno govorili da se nema što tražiti s nacistima", rekao je Strecker. Ovaj Berlinčanin rođen 1930. također potječe iz pravničke obitelji.
U jesen 1954. Strecker je imao 24 godine kad je doselio u Zapadni Berlin. Završio je srednju školu i na Slobodnom sveučilištu započeo studij indogermanskog (indoeuropskog) jezikoslovlja. Ali, uskoro će svu svoju pozornost okrenuti nečemu drugom: počinje u mladoj saveznoj državi otkrivati naciste među pravnicima i liječnicima.
Poticaj je između ostalog stigao iz Istočnog Berlina. Od sredine 1950-ih godina je DDR u sklopu kampanje "Suci krvavih ruku" širio informacije o ratnim zločincima koji su nakon 1949. nastavili svoje karijere u Zapadnoj Njemačkoj.
"Bio sam vrlo odlučan uraditi nešto protiv onoga što se pod Konradom Adenauerom etabliralo u Bonnu. Nisam želio imati ništa s tim što je ponovo počelo u Njemačkoj. Nacisti koje sam mrzio su svi ponovo bili u službi", naglašava ovaj danas sjedokosi umirovljenik. "Adenauer nikad nije bio nacist, ali je od 1945. imao intenzivne kontakte s nacistima. On je htio spriječiti procese protiv nacističkih zločinaca pred njemačkim sudovima", objašnjava Strecker.
Potraga za dokazima
Strecker i njegovi suborci sa Sveučilišta počeli su mučnu potragu za dokazima. Skupljali su dokumente i provjeravali identitete. "Bio je to ubitačan posao i nismo sebi smjeli dozvoliti grešku. Ja sam došao do kopija optužnica i smrtnih presuda", kaže Strecker. Podrška projektu stiže od Socijalističkog njemačkog studentskog saveza (SDS).
Bez obzira na prigovore da je postao glasnogovornik komunističke propagande Strecker je sklopio osobne kontakte s Istočnim Berlinom. Kada su odbili dati mu uvide u arhive u Zapadnoj Njemačkoj, on se obraća za pomoć službama DDR-a. Od 1958. je koristio istočnonjemačke arhive, gdje je pregledao i kopirao 3000 dokumenata.
Strecker i njegovi kolege su već u proljeće 1959. u Frankfurtu pokazali jedan dio dokumenata. No, proboj dolazi 1959. u studenom u Karlsruheu, sjedištu njemačkog Saveznog ustavnog suda i Vrhovnog suda. Izložba u Gradskoj dvorani Karlsruhea "Nekažnjeno nacističko pravosuđe i nacistička medicina", koja je raskrinkala više od 100 nekadašnjih nacista, tada još uvijek aktivnih u Saveznoj Republici Njemačkoj, bila je prava senzacija. A zahvaljujući medijskom odjeku, tema se više nije mogla prešućivati kao tabu.
Streckerova izložba je bila prikazivana u cijeloj Njemačkoj, ali i u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj. Početkom 1960-ih Strecker ide korak dalje i podnosi tužbu protiv 43 nacista koji su radili u pravosuđu. U potrazi za dokumentima koji bi mogli teretiti naciste Strecker nije prezao od suradnje s komunističkim službama u Poljskoj i Čehoslovačkoj. Uz to, ovog angažiranog lovca na naciste s nepovjerenjem gledaju i na Istoku i na Zapadu. "Za Bonn sam bio komunist, a za Istočni Berlin agent CIA-e", smješkajući se priča Strecker.
Pomoć iz Londona
Hrabri student se nije dao ušutkati. "Adenauer je više puta najavljivao kako se nakon 8. svibnja 1960. ubojstva moraju oprostiti i zaboraviti i da on stremi općoj amnestiji. Ja nisam mogao ni zamisliti da ovi zločinci mogu ostati u službi. Morao sam se boriti", kaže Strecker.
Podršku je između ostalih dobio i iz Donjeg doma britanskog parlamenta. Nakon jednog posjeta Londonu, gdje je zastupnicima svih zastupničkih klubova omogućio uvid u njegovu kartoteku, britanski ministar vanjskih poslova Selwyn Lloyd leti u Bonn kako bi upozorio Adenauera. "Po pitanju zastare Adenauer je morao ustuknuti. To je bio moj najveći uspjeh. Izložba je postigla svoj cilj", kaže Strecker. No, Bundestag je tek 1979. konačno ukinuo zastaru za ubojstvo i genocid.
Iako nijedan sudac u Zapadnoj Njemačkoj nije bio osuđen za svoja nedjela u Trećem rajhu, Strecker ne smatra da je njegova misija propala. "Zahvaljujući mom radu, iako su mi za to bila potrebna desetljeća, Nijemci su konačno shvatili da je nacističko vrijeme bilo zločinačko. 1945. sam bio usamljen u svom mišljenju", kaže Strecker.
