Procjenjuje se da taj divovski blok prekriva područje veličine oko 6000 kilometara kvadratnih (otprilike kao pola Dalmacije). Američki satelit danas je promatrao ledenjak dok se odvajao. Znanstvenici su to očekivali. Pratili su razvoj događaja već više od desetljeća.
Jedan od 10 najvećih ledenjaka ikada
Širenje pukotine ubrzalo se od 2014. godine, a već tada se znalo da će definitivno doći do odvajanja.
Infracrveni senzor na satelitu Američke svemirske agencije pretražio je čistu vodu u pukotini između ledenjaka i šelfa i zaključili su da je voda toplija u odnosu na okolni zrak i led.
Europski je radarski sistem također potvrdio pukotinu. Taj sustav, Sentinel, može primijetiti bilo kakve promjene u micanju tog ledenjaka.
Radi se vjerojatno o jednom od 10 najvećih ledenjaka ikad zabilježenih, no ovaj nije ni blizu veličini nekima od njih.
Najveći zabilježen bio je objekt nazvan B-15. Bio je velik 11.000 kilometara kvadratnih kad se odvojio 2000. godine, a i šest godina kasnije, neki njegovi dijelovi još su prolazili kraj Novog Zelanda.
1956. je jedan ledolomac američke mornarice primijetio objekt veličine čak 32.000 kilometara kvadratnih koji je veći čak i od cijele Belgije. U to vrijeme nije bilo satelita pa se to nije moglo provjeriti i potvrditi.
Sprud Larsen C je velika masa plutajućeg leda kojeg su formirali glečeri koji su se spuštali s istočne strane Antarktičkog poluotoka u ocean. Pri ulasku u vodu, njihovi su se plutajući komadi podizali i spajali i tako stvorili jedan veliki komad.
Znanstvenici: Nema razloga za brigu, ovo je nešto sasvim prirodno
Ovakvo odvajanje je zapravo vrlo prirodno: sprud na taj način održava ravnotežu. Izbacivanjem ledenjaka jedan je od načina akumuliranja mase snijega i dodatnog leda nastalog u glečerima na kopnu.
Znanstvenici smatraju da je Larsen C sada najmanji od posljednjeg širenja na kraju zadnjeg ledenog doda prije 11.700 godina, s obzirom da su se tijekom posljednjih dekada odvajali i drugi ledenjaci. Dva obližnja, Larsen A i Larsen B, odvojili su se početkom stoljeća, a u tome je vjerojatno veliku ulogu imalo globalno zatopljenje.
Profesorica Helen Fricker s Instituta za oceanografiju ua BBC je rekla da Larsen C sada ne izgleda kao druga dva, Larsen A i B.
'Smanjenje koje smo zamijetili kod Larsena A i B ne vidimo kod Larsena C. Ne vidimo nikakve dokaze za velike količine površinske otopljene vode', rekla je i dodala da većina znanstvenika nije previše zabrinuta zbog ovog odvajanja koje je, kaže, uobičajeno.
U idućim će se godinama istraživati daljnja kretanja ovog odvojenog ledenjaka.
Što će sada biti s odvojenim ledenjakom?
Ledenjak debljine veće od 200 metara ne bi se trebao kretati brzo, no bit će ga potrebno motriti. Struje i vjetrovi mogli bi ga gurnuti prema sjeveru Antarktika, gdje bi tada predstavljao opasnost za brodove.
Na kretanje santi utječu struje i vjetrovi, ali mora se obratiti pažnja na još par faktora zbog same ogromne veličine ove sante. A jedan od njih je i utjecaj gravitacije.
Zbog mase Antarktike površina vode u blizini kontinenta viša je nego što je u sredini oceana, i to za dobrih pola metra. Santa Larson jednostavno će skliznuti niz tu nizbrdicu. No, to će se dogoditi samo u slučaju da donji dio ne zapne za dno oceana. Vode u blizini Antarktike su plitke te postoji šansa da će se santa ukopati.
No, najvjerojatnije će santa na kraju završiti u struji koja okružuje Južni pol te preko nje u južnom Antlantiku. Ipak, za to će joj trebati više godina.
