Dvorac, koji je nekad bio njihov ponos, iz godine u godinu sve je više nalikovao na ruševinu. Broj stanovnika padao im je od 1960-ih na ovamo. Škola je bila na rubu zatvaranja jer nije bilo učenika. Gradonačelnik je čak i preko televizije preklinjao ljude da im pomognu. Nije bilo previše pomoći, španjoski gradić Gosol, smješten u blizini granice s Francuskom, jednostavno je nestajao, sve dok drugima "nije smrknulo".
Pandemija koronavirusa unazadila je svijet, ali neki su i profitirali. Među njima je i Gosol, "gradić bez korone" koji, u posljednjih godinu dana, dobiva sve više stanovnika. Među pridošlicama je i Gabriela Calvar, 37-godišnjakinja koja je nekad držala bar u blizini Barcelone, a sada se, zbog pandemije, povukla u planine i odlučila početi iznova.
U školi je bilo samo pet učenika
Slično je postupila i web dizajnerica Maria Otero koja je u Gosol dovela i svoga muža i troje djece. Zbog pandemije odlučila se nastaniti u gradiću u kojem su joj rođeni baka i djed i u koji je često navraćala ljeti.
"Da nije bilo Covida, morali bi zatvoriti školu, a ako zatvorite školu, možete se pozdraviti s gradom", rekao je umirovljeni poštar Joseph Tomas Puig (67) za New York Times.
A maleni Gosol ima zaista zanimljivu priču. Smješten je u jednoj od najrazvijenijih španjolskih regija - Kataloniji, u dolini koju okružuju Pirineji. Tijekom ljetnih mjeseci često tamo navraćaju turisti, a u gradić je 1906. stigao i Pablo Picasso gdje je naslikao većinu djela iz svog slavnog ružičastog razdoblja. U Gosolu je tada živjelo oko 745 ljudi.
Picasso je nakon nekoliko mjeseci ipak otišao, a to su činili i drugi u nadolazećim desetljećima. Prije nekoliko godina situacija je postala kritična. Broj stalnih stanovnika bio je 120 s tendencijom pada, a u školi je bilo tek petero učenika. Gradonačelnik je doslovce preklinjao mlade obitelji da se dosele u grad.
A što kad pandemija prođe?
Nije bilo prevelikog učinka sve dok španjolski lockdown, uveden zbog pandemije, nije prisilio neke ljude na velike promjene u životu. Gabriela Calvar, s početka ove priče, morala je zatvoriti bar, a budući da je honorarno radila kao stjuardesa, ni od tog posla u pandemiji joj nije bilo velike koristi.
"Samohrana sam majka, imam dvoje djece. Pitala sam se - a što sad? Jedan dan sam se provezla kroz Gosol gdje sam čula da se prodaje trgovina prehranom na trgu. Njena 90-godišnja vlasnica odlučila je napokon otići u mirovinu. Preuzela sam trgovinu i svoje dvoje djece upisala u školu u kojoj sad već ima 16 učenika", rekla je Gabriela.
Maria Otero je sretna životom u Gosolu, a priznaje da pomalo sa strahom gleda na vijesti o mogućem skorom kraju pandemije:
"Mislim da će se neki koji su doselili ipak na kraju vratiti u Barcelonu, a ja stvarno ne želim da Gosol nestane", kaže Maria.
Kao u Hrvatskoj...
I umirovljeni poštar Joseph boji se da pridošlice neće ostati u gradiću nakon što se život u svijetu normalizira:
"Bilo mi je 10 godina kad su ljudi počeli masovno prodavati svoje kuće i seliti u Barcelonu. Govorili su mi, što ćeš ovdje raditi, uskoro će ulicama ionako trčati vjeverice i lisice. Gledam sad oko sebe, još uvijek ne vidim nijednu lisicu. Srećom, to se nije dogodilo, još...", kaže Joseph.
Gosol nije jedini, stotine sela i malih gradova u Španjolskoj prazni su jer su mladi ljudi selili u velike gradove. Ima tu sličnosti s Hrvatskom. Lika, unutrašnjost Dalmacije, Banija pa čak i istočna Slavonija...brojna sela i manji gradovi su prazni ili poluprazni. Jedan od takvih gradića je i, recimo, Obrovac (slika dolje):
Obrovcu kao i ostalim sličnim mjestima u Hrvatskoj ni pandemija nije pomogla. Ljudi i dalje odlaze...
