Ljubav pobjeđuje sve. Barem tako kažu mnogi romantici. Ona koja se završila prije 27 godina na današnji dan u Sarajevu svakako nijepobijedila smrt, nesreću i razaranje, ali postala je besmrtna, postala je simbol i otvorila je svijetu oči, onom svijetu koji je dvije godine gledao kako srpski agresor ubija nevine građane Sarajeva, od čega čak 1500 djece.
Boško Brkić i Admira Ismić bili su kao i svaki zaljubljeni par. Upoznali su se 1984. godine, kada je Sarajevo blistalo zbog Zimskih olimpijskih igara. Imali su tada 16 godina, ali odmah su shvatili da su jedno za drugo. Ničime se nisu isticali, osim činjenicom da su zajedno toliko dugo. Kako su godine odmicale tako su planirali početak zajedničkog života odmah po završetku studija.
No dogodilo se ono što je prekinulo mnogim mladim životima diljem Hrvatske i BiH normalan život. Uslijedio je rat i prijatelji su postali neprijatelji. No Boško, iako bosanski Srbin, nije želio ići u rat. Nije želio ni napustiti Sarajevo, a Admira je bila potpuno uz njega, iako muslimanske vjeroispovijesti. Da, ti detalji o narodnosti i vjeroispovijesti postali su preko noći bitna stvar u Sarajevu, inače poznatom po otvorenosti.
Granate su padale, broj žrtava rastao, ali Admira i Boško su se uvjeravali da će sve ubrzo biti gotovo i da će nastaviti svoj život. Nisu željeli napuštati Sarajevo. A pritom je mnogo teže bilo Bošku jer su ga Srbi smatrali izdajicom, i to mnogi Srbi koji su do jučer kao i on s ljudima na koje pucaju išli u školu, družili se, radili... No u Bošku se nije probudio taj ubilački instinkt, nije bio sposoban za mržnju.
Nažalost, ni sa sarajevske strane nije uživao simpatije jer nije htio braniti grad oružjem. Nije mogao pucati na svoj narod, kako je rekao. Kao što nije mogao pucati ni na svoj grad i sugrađane. Admira mu je bila potpora u cijeloj toj situaciji, nije ga željela napustiti. No morali su otići ako žele izvući živu glavu. Boška bi ubili u gradu prije ili kasnije jer bilo je sve više paravojnih skupina i sve više ogorčenja kako je opsada odmicala, a navodno su mu dali 72 sata da se pridruži obrani grada ili će ga uhititi. Shvaćala je cijelu situaciju i Admira pa je pristala napustiti grad dok sve ne završi. Potom bi se vratili.
Roditeljima su poručili što planiraju, prvo Admirinima jer su bili na zaraćenoj strani, a potom su to pismom poručili i Boškovima. Na mostu Vrbanja prolaz je nadgledao Saša Bogdanović s kojim je Ćelo Bajramović već dogovorio na stotine prelazaka na sigurniju stranu. Ćelo je Admiri i Bošku rekao neka most pređu dok padne mrak jer tako je najsigurnije i tako se nikome ništa nije dogodilo.
Mladi, zaljubljeni, brzopleti... Nisu ga poslušali i pokušali su preći most prije mraka i čim su kročili na njega čula se paljba.
Tijela su na mostu ležala tjedan dana prije nego su maknuta. Roditelji su saznali za smrt Admire i Boška nakon dva dana. Nisu mogli vjerovati.
Na kraju bi se moglo kazati kako je pomalo nepravedno prozvati ih Romeom i Julijom jer njihove obitelji nisu bile u svađi, a smrt tog kobnog 18. svibnja 1993. nisu izabrali sami...
