'Kada sam je vidio kako tiho, smireno i odlučno govori drugima, znao sam da je veći muškarac nego bilo koji na brodu' prisjeća se mornar Thomas Jones koji je zapovijedao njenim čamcem.
Kada je vidio odlučnu Noel zadužio ju je da smiruje ostale žene, a kada je shvatio da zna s brodovima, stavio ju je za kormilo. 'Osim što je vodila cijelo imanje i znala je sve o upravljanju ljudima. Osim toga, znala je jedriti što je bilo jako neobično za ženu u ono vrijeme' kaže njena se praunuka Angela Young.
Tijekom čitave noći, bez obzira na to je li kormilarila, veslala ili učila druge veslati, ili pak smirivala izbezumljene žene, radila je to smireno i odlučno.
I ona, kao uostalom i svi na brodu, nisu mislili da se išta tragično može dogoditi nepotopivom Titanicu. Čak i kad su već bili u čamcima, mislili su da će se svi spasiti. No kada se brod prepolovio, kada se čula strahovita buka strojeva koji padaju i kada su se ugasila svjetla tek tada je nastala panika.
Grofica, mornar Jones i još dvoje na čamcu nagovarali su ostale da se vrate po brodolomce no žene su su se uspaničile kako će panični utopljenici prevrnuti brod. 'Dame, ako se itko od nas spasi, zapamtite da sam se htio vratiti. Radije bih se utopio nego ih ostavio' zavapio je Jones. No njegovo ni Noelino uvjeravanje nije pomoglo. Noel je kasnije zapisala kako su ju još godinama proganjali vriskovi utopljenika.
No o svom tom užasu,. 33-godišnja grofica nije razmišljala nego je samo uporno i nepokolebljivo smirivala ljude na čamcu.
Kada se konačno vratila u Škotsku, mornaru Jonesu je poslala ugravirani srebrni džepni sat, kao zahvalu za sve što je učinio.
'Milostiva, počašćen sam što mi dajete zasluge za moje dužnosti. Moja zadaća je bila upravljati ljudima u vremenu nesreće. Ali vi ste nas vodili primjerom i neizmjernom hrabrošću u tim teškim vremenima. Sluga pokoran, T. Jones.' pisalo je odgovoru.
Grofica i mornar nastavili su se dopisivati sve do 1956, kada je preminula i dobi od 76 godina.
